Zaprimili smo pismo naše čitateljice koja (ponovno) otvara temu korištenja javnih prostora od strane trkača, šetača, biciklista. Apel s naše strane je da se moraju pronalaziti kompromisna rješenja koja će donekle zadovoljiti obje strane.
Dragi Trčanje.hr,
zahvaljujem što mi šaljete informacije, trčala sam ranije, sad sam šetač pa bih vas zamolila ako je moguće da se uputi trkače po javnim površinama (ja sam npr. u Maksimiru) i otkako je sve opet krenulo postalo je staro nenormalno.
Smeta me što posebno početnici (a ni drugi) često ne paze na razmak između nas i njih. To nije sada samo zbog korone, to je primjedba koja stoji i od ranije.
Prvo, trkača u parku ima sad u neko vrijeme jako puno.
Drugo, ne mare hoće li proći pored vas tako da vas gotovo dodirnu ili gotovo udare u ruku niti da li će iza sebe ostaviti gomile prašine u zraku koje udišemo mi obični šetači.
Imam dojam da zaneseni svojim grupnom pripadnošću i nerazumijevanjem, zaboravljaju na druge. Postoji nešto što se zove osobni prostor, a to postoji i postojalo je i prije i bez korone.
Zašto se ne trči na udaljenijim i dužim stazama u Maksimiru gdje ima manje šetača? Nego se svi sjure u ovom trokutu (ulaz južni, rub prvog jezera, drugo jezero, Vidikovac, treće jezero i svi tu pretrčavaju i tako uznemiravaju šetače sve od kako je organizirano trčanje prije desetak godina započelo u Maksimiru, a grupa je sve više i više i u slično doba.
Vi si i tako trčanjem “uštedite” vrijeme, imate i kondicije pa mogli biste imati “baze” podalje od mjesta gdje nas je većina šetača, roditelja s djecom, umirovljenika i drugih, a tu su pored vas i nezauzdani biciklisti.
Ne znam koliko su škole i treneri trčanja toga svijesni te vas molim za razumijevanje.
Lijep pozdrav,
V. R.
