Šljap, šljap, ide mali medo kroz šumicu. Krug kružim, a ispisujem pravokutnik? Kreni, stani, okreni, tko bi zadnji sad je prvi. This is škola, a gdje su kolači?
Ovo je kratki presjek zadnjeg tjedna u školici. Nakon laganog uhodavanja i rastrčavanja prvog tjedna drugi je počeo onak kak spada. Janko je odlučio odmah uvesti red, rad i disciplinu.
Ponedjeljak jutro je donijelo južinu i topao vjetar, kako sam umjesto popodne odlučio trening odraditi ujutro osjetio sam čari južine i na svojoj koži. Taj trening mi se učinio jedan od težih ne toliko zahtjevan sam po sebi nego upravo zbog te južine i nepovoljnog djelovanja niskog atmosferskog tlaka na organizam, a uz vjetar sve je postalo još teže. Što se može, trening se mora odraditi pa tako i bi :-). Uz sve poteškoće ipak je na kraju odluka da odradim trening ujutro bila dobra odluka, jer je popodne sipala kiša, tako da sam barem ostao suh za razliku od školaraca na popodnevnom treningu. Do sada cijele godine smo na službenim treninzima uspjeli izbjeći neku veću kišu, mene je jednom uhvatila na treningu na godišnjem i moram reći da mi je to bio jedan lijepi događaj pun različitih predivnih prizora i osjećaja koje takav jedan trening može izvući iz trkača. Lijepo je kada se trči na +30°C pa dođe kiša i rashladi te, odmah se pojavi dodatna snaga, svježina. Kapi kiše dignu razne cvjetne mirise u zrak, pojavi se duga i sunce kroz oblake proviri, a sve skupa pobudi uspomene iz djetinjstva kada smo se još igrali po vani bez obzira na vrijeme i uvjete. Kasnije djeca kiselih i Černobilskih kiša, a danas i zbog Fukushime više ne znaju kako je to biti vani, a kiša lije kao iz kabla :-).
Kada se temperature spuste, a nebo spoji sa zemljom više nije tako lijepo trčati po kiši, iako i tada zna biti životopisno :-). Uglavnom, ekipa koja je u djetinjstvu igrala gumi gumi imala je više uspjeha u početnim pokušajima preskakivanja lokava koje su se vrlo brzo pojavile na nasipu. Tako trošeći još više snage i energije koju bi mogli pametnije iskoristiti na tempu :-). Kada se počne čuti šljap, šljap nije medo nego su tenisice pune vode, a najgore kod ovakvih pljuskova je kada se sva roba na nama smoči i visi s nas, poprilično oteža i zna biti vrlo neugodno i nespretno trčati, zato kad je kiša što manje robe nositi koja ima mogućnost smočiti se. U tim trenutcima svi shvate da nema više svrhe mučiti se u preskakivanju lokava i počne se trčati ravno kroz njih ne obazirući se niti na kišu, niti na svu mokru odjeću na nama niti na lokve. U tim trenutcima organizam se opusti i počne se uživati u trčanju po kiši. Termoregulacija organizma je već proradila, pa nam nije hladno, a kiša daje jedan nesvakidašnji jedinstven osjećaj posebnosti i otkrivenja. Barem sam ja to tako doživio na mom kišnom treningu. Jedinstveno i vrlo relaksirajuće.
Srijeda je donijela još jedan krug po nasipu i prepričavanje kišnih događaja od ponedjeljka. Subota je rezervirana za duge treninge. Prvi je donio dužinu od 1.15h trčanja. Kako bi naš trener rekao i nije neka dužina ali od nečega se mora početi :-). Krenuli smo od Boćarskog po nasipu do Jankomirskog mosta. Kada prođe 38 minuta okrećemo se bez obzira gdje bili i vraćamo se istim putem. Krenuo sam lagano i pustio sve brzince da jurnu naprijed. Ja sam još uvijek na tempu oko 7 min/km. Pridružio mi se i Tihomir koji je tempirao tempo po pulsu oko 140. Na tom tempu smo se našli i cijelo vrijeme lagano trčali polako ostajući sve usamljeniji na začelju. Jedna jako dobra stvar u ovakvom treningu je da jedva čekaš 38 minutu kada se sa zadnjeg mjesta probijaš nevjerojatnom brzinom na samo čelo :-). Sada kad bi svi nastavili istim tempom kao i do tada u cilj bi trebali ući svi u isto vrijeme kao i što smo sa starta krenuli svi u isto vrijeme. Kasnije sam saznao da ovakav trening ima još jednu dobru stranu za one brzince koji nam nakon okreta gledaju u leđa, a to je da se oni sada moraju truditi da nas sa začelja, u ovom trenutku na čelu stižu i prestižu. Što im je dodatan pozitivan motiv, a mi bi kao trebali glumiti neke zečeve.
Po mojoj kalkulaciji ako smo dobro odmjerili tempo u prvom dijelu i nismo se zaletili, s malo jačim drugim dijelom nebi smjeli uopće zaostati u cilju za prvima, što mi se nije već jaaaakoooo dugo desilo 🙂 🙂 🙂 🙂 :-). Ova promjena mi se sve više dopada. Okret je bio u 38 minuti na 5.5km. Tihomir i ja smo nastavili istim tempom, s laaaaganim pojačanjem. Bez obzira na moju kalkulaciju očekivao sam da će nas ubrzo početi stizati. Izgleda da se Tihomiru i meni dopalo na čelu u vodstvu pa nismo ni malo popuštali u tempu :-), držeći svojih 6.55 min/km. Kod Jadranskog mosta sam se već zabrinuo gdje su ostali, kad evo Janka i Kreše. Otkud oni, pa Janko je vodio srednju grupu, a ne brzu??? Janko od kada se više ne druži s nama sa začelja počeo je vrludati, iskvarili ga ovi brzanci naprijed :-). S njima malo ubrzamo i uđemo u zadnjih 50 metara kao prvi, u zadnjim metrima projuri pored nas Radan. Ajd njega možemo pustiti naprijed 🙂 :-), kad evo u samom cilju dojurila i Veronika. Ej ljudi ušao sam u cilj zajedno s Veronikom, ovaj trening moram objesit na zid da mogu unucima prepričavati, znate vaš djed je trčao tak brzo kak i Veronika ….
Istina ja sam pretrčao 11km dok su oni najbrži prešli i 14km, koga briga u cilj smo ušli u isto vrijeme, tko im je kriv kaj su se oni žurili :-), a Tiho i ja onak fino gospodski … hehe…
Nakon dugog subotnjeg treninga slijedi brdo u nedjelju. Nakon dužine smo naviknuti malo odmarati, a sada odjednom brdo, hmm. Ići, ne ići, ma nego što ići. Zakaj nisam bacao novčić bilo bi mi bolje :-). Izbor je cesta ili mrcina. Ma mrcina naravno. Ok, prvo se ide nizbrdo, pa onda dugo ravno, a treba doći do vrha, bit će zanimljivo. Trebam li spominjati tempo, mislim da ne :-). Šteta što ovdje ne vrijedi ono vremensko pravilo s okretom :-(. Uglavnom došao sam zadnji u konkurenciji školaraca. Čaja, soka, raznih finih kolača, nisaaam vidio iako se pričalo o njima. Siniša sljedeći puta nosim za nas pljosku i kolače u đepu :-). Za prvo brdo trening smo bili pošteđeni spuštanja pješice natrag, dok slijedeći puta nas i to čeka.
Na kraju su još neki pitali jel ima treninga sutra u ponedjeljak, kao ono umorili smo se s ovim vikendom. Dragi kolege neću niš komentira mislim da slika by Siniša Mareković u nastavku sve govori:
Napisao: Dubravko Žigman