Ponedjeljak: ma neeee, još uvijek sam rasturen…
Utorak: uf, danas ću kuhati, znači ništa…
Srijeda: danas bi mogao, ali baš danas moram otići na sastanak…
Četvrtak: aha, kiša je. Znači – ništa…
Petak: danas odmor, sutra treking…
Subota: totalni rastur, puno gore, puno dole, malo ravno 🙂
Nedjelja: spavam, sve me boli!
Naravno, radi se o treningu ili izbjegavanju istog. Iako se već sto godina bavim sportom, nikako da se sam sa sobom dogovorim kako ću i kada trenirati. Što u prijevodu znači da svakih petnaest dana odem na treking i totalno se rasturim jer glava hoće, a noge ne mogu.
Znate onu izreku: “Tko nema u nogama ima u glavi”? Iz te izreke možemo dedukcijom doći do zaključka da je glava puta noge jednako konstanta. Dakle, zašto treniram? Pa da bi više odmarao glavu dok su noge u pogonu! Da vam ne pričam o grčevima koji redovito najave svoj dolazak oko dvadeset i petog kilometra, a nekad i prije – ovisno o tome za kim umirem (trčim). I tko zna koliko bi to trajalo, ili bi glava smanjila zahtjeve ili bi se noge odlučile za odmor u bolnici Lovran, sve dok na fejsu nisam skužio neki link o školi trčanja.
Škola trčanja kažete? Za napredne trkače!?
Za odluku o učlanjenju mi je trebalo otprilike 4 sekunde, a za definitivan upis još jedan dan dok nisam Nedeljka nagovorio da mi dozvoli da trčim sam. Aha, nisam vam rekao da nisam iz Zagreba? Da, živim u Buzetu. Svjestan sam da je svaka škola skupa, ali ova bi sa putovanjima na trening u ZG bila ipak malčice preskupa 🙂 I zato, trčim sam. Ustvari, trčimo ja i moj vjerni sluga Garmin, koji mi nakon svakog treninga priprema statistiku, mjeri dužinu, vrijeme i broj otkucaja srca. Usput koristim vrijeme da na svakom treningu preslušam jedan od mojih…khm…ovaj, kako da kažem…backupiranih albuma u .mp3 formatu. Tako su mi proteklih dva tjedna društvo, između ostalih, pravili Pink Floyd, TBF, neka luda kompilacija YU rocka i meni do tad nepoznata Anna Calvi. Poslušajte je, nećete zažaliti, a usput i jako dobro izgleda.
OK, OK, malo sam zabrijao, idemo dalje. Dakle, u područnoj školi ćete moći pratiti kako trenira vuk samotnjak, što usput sluša i kako će u Ferrari u ožujku sljedeće godine istrčati polumaraton za 1:45.
Preoptimistično? Pojma nemam 🙂
U prvoj verziji teksta sam (pre)optimistično napisao 1:40 pa ipak, onako ziheraški stavljam 1:45, čisto da se ne obrukam kao ove naše razne političke stranke kad pred izbore obećavaju svašta, a na kraju svi zajedno dobijemo ono što mi u Istri zovemo sheep’s cock (prijevod cenzuriran).
Ovo pišem nakon dva tjedna treninga u Jankovoj kaznenoj trkačkoj brigadi, nakon 61,83 pretrčanih kilometara, nakon šest sati, osam minuta i dvadesetijedne sekunde trčanja. Još uvijem nisam zažalio što sam se upisao niti sam imao krizu koju mi je predvidio Janković kad smo se vraćali sa Raba na kopno. Kaže on da će mi biti teško i da ću spaliti ako budem trčao sam. In your face coach!
Zasad sam spalio samo jedne tenisice i to jedine pristojne koje sam imao za trk u nekim normalnim uvjetima, van šume, škrapa, planina, i ostalih čovjeku nepristupačnih lokacija, i da nisu Salomonke, Raptorke ili razne druge *.ke koje mi koriste za ove naše sado-mazo treking utrke pod Šimunovim vodstvom. Pa sam iskopao neke stare, zaboravljene u garaži koje i sad dobro služe kad je mokro, a toga u posljednje vrijeme ne fali. Ipak, za suho sam si nabavio nove super-spacy-uber-turbo-fancy-šmensi Adidas cestovnjače ali to je priča za drugi put.
Izdvajam subotnji trening kada sam odradio brdo. Nisam trčao uzbrdo još od nogometnih priprema u Češkoj ’94! Ali, zadovoljan sam, nije bilo teško, jedino što mi je ponestalo uzbrdice nakon 40 minuta. Sljedeće brdo odrađujem na dionici Livade-Oprtalj s pogledom na Motovun. Da, da, već čujem, Motovun ovo, Motovun ono, festival, cuga, zabava…dragi moji, nema toga zimi, samo šuma, magla, ja i cesta. Btw, danas su mi na cestu istrčale, brzinom munje je pretrčale i u brdu nestale tri srne. Imaju tempo ispod 2:30 u brdo. Na kraju sam im vidio samo bijele…ovaj…pozadine.
Piše: Alen Paliska
