„Sport je važna ljudska aktivnost i dio opće kulture, jer iznimno obogaćuje naše živote i zapravo je jedan od elemenata kvalitete života. Sport svojim pozitivnim učincima i uzorima motivira, educira, nadahnjuje radost života, uči nas tolerirati pobjedu i poraz, jača poštovanje prema sebi i protivnicima, poštovanje pravila i discipline te nam daje pozitivnu sliku o sebi“.
Ovo je moj slobodni prijevod sa službene stranice grada Ljubljana na kojoj se govori o sportu u gradu Ljubljani.
„Ljubljana je šport“ stoji i na (skoro svim) promotivnim materijalima Ljubljanskog maratona i iz čega se može dokučiti zašto je ova sportska manifestacija tako uspješna i prihvaćena u javnosti (što nama nekako vjerojatno najviše „smeta“). Mi (prvenstveno Zagrepčani) smo naviknuti na hejt sveopće javnosti kada se te jedne nedjelje u godini početkom listopada ne može doći na špicu osobnim autom, a ni tramvaju ne voze.
„Idite trčat na Jarun“ se toliko puta čulo da je izraz ušao u kolokvijalni govor kada se nekome želi reći da odj***be.
E sada. Ni scenarij Ljubljane (koja okupi 2.000 osnovnoškolaca, 8.000 srednjoškolaca, 7.000 odraslih na utrci 10K, 10.000 na polumaratonu i 5.000 na maratonu), a bogme ni scenarij Zagreba (Odite trčat na Jarun) nije slučajan.
Jasno se iščitava stav vodstva Ljubljane kako i koliko im je važan sport (te kako i koliko ulažu u njega – „U Ljubljani se brinemo da sport bude dostupan svima“), a što je vrlo vjerojatno pretočeno i u „stanje nacije“. Dok se mi volimo dičiti da smo sportska nacija (bazirano uglavnom na uspjesima pojedinaca, a ne kao plod rada sustava), a sportom se bavi marginalna manjina dok je većini najveći sportski uspjeh penjanje na 3. kad kod tetke koja živi u zgradi koja nema ugrađen lift.
OK, sada kada sam to izbacio iz sebe mogu prijeći na temu ovog članka, a to je moj posjet jubilarnom 30. izdanju Ljubljanskog maratona. Od organizatora sam primio poziv na utrku koji sam vrlo rado prihvatio jer sam na utrci bio čak 11 puta, a prvi prije točno 20. godina. Slobodno mogu reći da ovu utrku jako dobro poznajem (10K i 21K), a kako me na utrci nije bilo od 2019. otišao sam vidjeti „što ima novo?“.
Kako sam vikend prije istrčao maraton u Zagrebu, u Ljubljani sam prijavio 10K utrku koja se (za mene novost) prebacila na subotu popodne. Nekada se i ona trčala u nedjelju ujutro, no sada kada sam iskusio popodnevni trk Ljubljanom mogu reći da je to puni pogodak. Dočekalo nas je krasno popodnevno vrijeme i nekako mi se činila opuštenija atmosfera. Što i nije nelogično jer smo mi (10K) glavni taj dan tj. nismo u sjeni (polu)maratonaca. 😊
Ono što me iznenadilo (ali kada bolje razmislim nije nelogično s obzirom na broj sudionika 10K) je da su i nas na startu dočekali „The Stroymachine“ fenomenalna slovenska grupa virtuoznih udaraljkaša na instrumentima koje su sami izradili od dijelova strojeva. Zanimljivo za vidjeti, ali ono što je važnije – fenomenalno za čuti jer dečki znaju nabrijati atmosferu na najjače. Zvukove bubnjeva dugo nosite u sebi.
Iako sam mislio da me ove godine neće imati čime oduševiti (a i inače me je teško oduševiti) ipak se to dogodilo na stazi. Naime, ja oduvijek pričam kako mi je baš ova utrka najdraža od svih na kojima sam bio jer je najbolje organizira i da (bez obzira na vremenske uvjete koji znaju biti) ima najbolju atmosferu na stazi. Čitaj – ima jako puno navijača uz stazu koji od srca navijaju za vas. Limena glazba „na svakom koraku“, susjedi organizirani po kvartovima s navijačkim punktovima, ekipa sa svim mogućim zastavama, djeca s transparentima, lik s gitarom ispred svoje kuće prebire po žicama, zvučnici na prozorima kuća, alpska zvona koja čujemo na skijaškim utrkama, … ma što god ti padne na pamet.
Često znam prepričavati i jedno izdanje utrke kada je bilo jako hladno (samo par stupnjeva), puhalo, kada sam ispred jedne obiteljske kuće primijetio obitelj (mama, tata, djeca) i uz njih nepokretna baka u invalidskim kolicima, pokrivena dekicom. No, ona je bila tu. I navijala svojim prisustvom. Sigurno je nisu prisilno izveli van. Onako, da ti suza krene. I na istoj utrci nekoliko kilometara dalje primijetim jako mladi par (dvadesete) s jaaako malom bebom u naručju. I navijaju. Za nas. S malom bebom. A vani hladno.
Jer, Ljubljana je šport!
No ove godine su otišli (bar na 10K utrci) još i korak dalje. Mislim da nije bilo „rupe“ veće od 20 metara a da nije bilo nekoga uz stazu. Milijarda transparenata, tisuće djece koja ti žele dati „high five“ ili pušu u neki instrument. I opet highlight dana – uz stazu sjedi 10-ak starijih osoba, kako bismo rekli štićenici doma za starije osobe i NAVIJAJU! Mašu zastavama. Ni njih sigurno nitko nije prisilio jer, Ljubljana je šport.
Kada imate takvu podršku tj. prihvaćanje šire zajednice onda nas ne treba čuditi kako svaki dio organizacije ove utrke štima skoro do savršenstva. Ustvari, teško je naći neku ozbiljnu zamjerku. Ja sam je nekada imao po pitanju organizacije garderobe (preuzimanje stvari nakon utrke), ali koliko vidim čini se da se i to ispeglalo. Iako sam iskreno prestao koristiti garderobu nakon jedne godine kada sam na hladnoći čekao cca sat vremena. Od tada stvari ostavljam ili u autu ili hotelu – ovisno kako sam išao na utrku.
Zaključno
Ako se želite počastiti iznimno kvalitetno organiziranom utrkom s puno navijača uz stazu, brzom stazom, lijepim i ugodnim gradom koji živi za dan maratona – onda je Ljubljana odgovor, kao što je ove godine bio kod 1690 Hrvata/ica.
Namjerno neću spominjati startni paket, medalju, razglas, live prijenos, expo, aplikaciju, ciljni prostor, popratne aktivnosti jer bi se ovo pretvorilo u roman. Morate nešto i sami otkriti.
Bio u Ljubljani, trčao i ovo napisao: Nedeljko Vareškić
