http://www.great-wall-marathon.com
Na ovaj marathon se spremam već nekih 3 ili 4 godine, ali nikako da odem. Uvijek me nešto spriječilo, ili nisam mogao dobiti godišnji, ili zbog financijske situacije (ipak ovaj put košta prilično), a jedne je godine maraton čak odgođen zbog ptičje gripe koja se pojavila u Kini. Ove, 2007. godine konačno putujem na ovaj, toliko željeni maraton. Kažem maraton, iako ću ja nastupiti na polumaratonu.
Utorak 15.05.2007.
Krećem od kuće na aerodrom. Avion polijeće u 14.30 za Franfurt. U 17.20 nastavak leta za Peking. Let traje devet i pol sati. U Peking stižem u srijedu u 8 sati po lokalnom vremenu. Na aerodromu prolazim sve carinske i ostale formalnosti. Kinezi su prilično strogi i drže se svojih propisa. Još su nam u avionu podijelili tri obrasca koja smo morali ispuniti. Aerodrom je vrlo velik, moderan i prometan. Dočekuje me osoblje Great wall marathona (GWM). Dolaze i drugi natjecatelji iz raznih zemalja svijeta. Upućuju nas u autobuse, zavisno tko odsjeda u kojem hotelu. Vožnja autobusom do hotela traje 50 minuta. Začudio sam se kad sam vidio kako je grad uređen, nigdje ne vidiš traga ni opušku ni smeću. Travnjaci uredno pokošeni, uređeni cvjetnjaci, široke prometne ulice, bezbroj visokih nebodera. Za bicikle bolje da i ne govorim. U ovih pet dana vidio sam ih više nego cijelog života. Imam slobodno popodne koje koristim za kratki obilazak. Navečer dobivamo kratke upute za nastavak putovanja.
Četvrtak 17.05.2007.
Rano buđenje, doručak. U 5 sati krećemo autobusom nekih 130 km sjeverno u obilazak Kineskog zida i dijela trase kojom trčimo. Dolazimo na mjesto gdje je start i cilj trke. To je maleni trg okružen zidinama i kulama. Kineski zid je zaista impozantan i prekrasan. Prati konfiguraciju terena koja je izrazito strma, čas se penje, pa se spušta. Tehnički sastanak za sve sudionike je u 9 sati koji predvodi Australac Dave Kandie. Nakon sastanka krećemo na put autobusom u obilazak dijela staze. Prvi kilometar je ravan, a zatim slijedi 4 km uspona, čak nešto veći od zimske lige na Sljeme. Penjemo se na zid i prolazimo 3,5 km po zidu. Zid je širine od pola metra do četiri metra, a stepenice su visine od 10 cm (svega jedan mali dio), pa do pola metra. Gotovo da se i ne može trčati, osim na nekim kratkim, ravnijim dionicama. Ali, sve ćemo vidjeti na samoj trci. Vraćamo se u hotel, ali ovaj put odsjedam u hotelu u Jixianu, puno bliže samom startu trke. Tu se priključujem grupi predivnih ljudi iz Australije i Novog Zelanda s kojima ostajem do kraja putovanja.
Petak 18.05.2007.
Danas imamo slobodan dan. Većina ga provodi odmarajuću se pred trku. Ja odlazim na fakultativni izlet u posjet lokalnoj tržnici i grobnici kineskih careva.
Subota 19.05.2007.
Rano buđenje, doručak. Krećemo na startno mjesto gdje stižemo u šest sati. Vrijeme je lijepo, ali puše jak, hladan vjetar i diže prašinu i zemlju uzrak. Ovdje je to česta pojava i lokalni ljudi čak nose marame preko usta i nosa. Na trgu počinje prigodni program, a trkači se počinju zagrijavati.
U 7.20 počinje svečano otvorenje. U 7.30 starta prva, jača grupa maratonaca, u 7.35 druga grupa. U 7.40 je start treće, tj., jače skupine polumaratonaca, a u 7.45 slabija skupina polumaratonaca. Trkači na 5 i 10 km startaju poslije 8 sati. Ja sam u trećoj, tj. jačoj skupini polumaratonaca. Maratonci su već krenuli i sad mi čekamo znak startera. Nalazim se negdje u sredini svoje skupine koja broji nekih dvjestotinjak trkača. Konačno se čuje startni pucanj i krećemo. Trčim u sredini zgusnute skupine i na prvom zavoju vidim da sam već poprilično zaostao za vodećima. Počinje uspon i tu polako stižem jednog po jednog. Na cesti je mnoštvo trkača jer sad prestižemo i sporije maratonce.
Za vrijeme trke vjetar prestaje, ali je vlaga u zraku vrlo visoka. Do vrha brda i ulaza na zidine prolazim kraj nekih stotinjak trkača i mislim da ih se ispred mene nema više od desetak. Naravno, ovdje mislim na polumaratonsku utrku. Trčanje po stepenicama je zaista iscrpljujuće, najstrmije dijelove i visoke stepenice hodam. Jedini je problem što na uskim dijelovima zida nije moguće pretjecati sporije trkače, pa moram lagano za nima dok ne dođem do širih dijelova. Uspijevam preteći još maratonaca i ponekog polumaratonca. Spuštamo se sa zida na cestu i tu je negdje 8,5 km za nama koje prolazim za nekih 55 minuta. Dolazimo na otvorenu asfaltnu cestu, a zatim skrećemo na sporedni makadamski put. Sunce počinje peći sve jače i jače. Sva sreća što su okrepne stanice postavljene svakih 2 km. Staza nas dalje vodi kroz lokalno selo i kroz polja i njive, ali ni ovaj put ne može proći bez uzbrdica koje mi postaju sve teže. Ljudi iz sela, a posebno djeca su vrlo srdačni i glasno pozdravljaju svakog trkača sa “Hello”, ali sa tipičnim kineskim naglaskom. I ja pozdravljam njih i mašem im, iako mi više nije ni do čega. Negdje na 17. km se vraćamo na put kojim smo i došli. U susret mi trči mnoštvo trkača koje tek čeka ova dionica kroz selo, te me bodre sa ½Nice job½, ½Good job½, ½Number three½. Pitam se da li to znači da sam treći u trci na polumaratonu?!! Još 2 km pa ćemo vidjeti kada uđem u cilj.
Noge postaju sve teže, srce počinje lupati sve jače, a zadnji kilometri i metri nikako da prođu. Konačno oznaka 21 km i skretanje u ciljnu ravninu. Ubrzavam još koliko mogu. Spiker glasno najavljuje: “The third place, Zeljko Konosik from Croatia”. Yes! Yes! Yes! Da, zaista sam treći. Vrijeme 1:47.14 Više od pola sata sporije od mog osobnog rekorda, ali ovo se ipak ubraja u ekstremne maratone.
U trci maratonaca pobjeđuje Španjolac koji ruši rekord staze, a kod maratonki cura iz Novog Zelanda, također s novim rekordom staze. Sharon Ryder, Australka iz naše grupe zauzima drugo mjesto. Poslije trke se vraćamo u hotel u Peking.
Nedjelja 20.05.2007.
Dan za odmor. Ja odlazim na razgledavanje grada, na Tian An Men Square i Zabranjeni grad, carsku palaču. Slijedi ručak u restoranu, na meniju dobro poznata pekinška patka. Navečer odlazimo na zajedničku Gala večeru gdje se skupe natjecatelji i organizatori, uz svečani program i ceremoniju proglašenja pobjednika. Večera je bila u velikoj dvorani hotela Sheraton. Skupilo se preko sedam stotina ljudi, veliki dio njih je već odputovao. Zaista veličanstven prizor i doživljaj. Najuzbudljivije od svega je proglašenje pobjednika. Mislim da se Amerikanci u dodjeli Oscara mogu sakriti u odnosu na ovo. Svaki prvoplasirani, drugoplasirani i trećeplasirani u maratonu polumaratonu, te pobjednici na 5 i 10 km se prozivaju pojedinačno na binu, gdje im se dodjeljuje nagrada, te svaki od njih kaže par prigodnih riječi. Za to vrijeme dvorana zvoni od pljeska, bodrenja i navijanja. To se jednostavno treba doživjeti.
Ovime je ujedno i završio GWM 2007. Neki natjecatelji ostaju još koji dan na proputovanju kroz Kinu, dok drugi odlaze svojim domovima ispunjeni jednim velikim iskustvom kojeg će sigurno pamtiti cijelog života. Stoga bih rekao svima Vama: Tko god ima mogućnosti, neka otrči GWM. Svi ostali neka dođu na trku na evropski Kineski zid, tj. na stonske zidine.
Autor teksta: Željko Konosić