U Hrvatskoj definitivno ima previše utrka, od kojih je većina njih ista onakva kao i prije 5-10 godina. Organizatori općenito ne ulažu u razvoj i napredak svojih utrka. Zadovoljavaju se činjenicom da se utrka ponavlja iz godine u godinu. Rijetki su organizatori koji pokušavaju svake godine unijeti nešto novo u svoje utrke i koji se posvete svojim utrkama.
U takvom okružju, neki trkači, a među kojima sam i ja uzimaju si za pravo i biraju utrke na kojima će nastupati. Ne zbog nekakve prepotencije nego zbog toga što želimo da nam svaka utrka bude nešto posebno, nešto što će nas uveseliti i što ćemo pamtiti.
Kada sam vidio da se organizira JASKANSKI VINSKI TREKING, učinilo mi se da bi to mogla biti jedna od tih posebnih utrka. Ne samo zbog samog naziva, nego i zbog terena na kojem se održavala ali i zbog koncepcije utrke.
Na utrku sam se prijavio odmah kada sam saznao za nju, ali sam se odlučio ići na nju (po starom hrvatskom običaju) u zadnji trenutak – večer prije. Par razmijenjenih SMS-ova i imao sam društvo – OUT FIT Zdravkeca – čovjeka koji je na prošlogodišnjem ZG maratonu istrčao utrku građana s kćerkicom u ruksaku na leđima.
Iskreno, očekivao sam više ljudi na startu, ali s 30-ak nas organizator je imao kvorum za start utrke. Odmah u startu smo se podijelili u dvije grupe koje su krenule skupljati obavezne i opcionalne kontrolne točke u različitim smjerovima utrke.
Jučer sam i definitivno shvatio da sam se zasitio običnih cestovnih utrka te da u zadnje vrijeme puno više uživam u manje formalno organiziranih utrkama. Tu mi na neki način spadaju i treking utrke. Prije svega, treking utrke me privlače zbog puno manjeg natjecateljskog ambijenta od cestovnih na kojima su svi totalno nabrijani na min/km. Nakon toga, trek utrke puno češće uključuju brdske, šumske, seoske, offroad i pomalo divlje dionice. Nude i mogućnost traženja prečaca koji najčešće završe gubljenjem na stranim terenu i probijanjem kroz šume, kukuruze, polja i šikare. A, to me osobito veseli.
Na treku možete bez grižnje savjesti i bez prijekih pogleda ostalih sudionika utrke, stati, sjesti i odmoriti. Ohladiti noge u rječici, popiti pivu ili gemišt – prepustiti se užitku bilo koje vrste.
Sve gore navedeno sam jučer iskusio na jaskanskom treku. Krenuli smo laganini držeći na oku ekipu na čelu – čisto iz praktičnog razloga – da ne moramo gledati u kartu i orijentirati se, nego se samo prepustiti trčanju i čavrljanju. Tako je i bilo, ali samo do druge kontrole kada smo ih izgubili ali smo dobili Maju – trkačicu s jaskanskih brega. Znali smo da bi bilo dobro je imati u timu zbog njenog poznavanja terena i kratica, ali i zbog čokolade u njenom ruksaku 😉
Nakon treće kontrole odlučili smo „skratiti“ put upućujući se na avanturu šumskim putevima prema instrukcijama jednog lokalca „sam’ se spustite ovim putem i onda desno pa levo“. Naravno da smo se spuštali i da smo se našli na kraju puta u nekoj šikari nemajući pojma gdje smo i gdje trebamo ići dalje. No, ubrzo je Maja prepoznala selo na susjednom brdu, što je potvrdio i moj GPS/GMAPS frendli mobitel. Put do sela je značio spustiti se na divljaka kroz šumu, proći kroz kukuruz, preskočiti isušeni potok i probiti se kroz mini-šikaru. Gore zvuči nego što je uistinu i bilo.
Nakon što smo izbili na cestu, slijedi sunčanje na +30C i osvježavanje dozrelim voćem koje nas je mamilo uz put. Do kraja utrke sam pojeo ogromnu i ultrasočnu jabuku, šaku šljiva, crno i bijelo grožđe.
Jako sam se suzdržavao ne opaliti jače trkačke dionice na ravnim dijelovima i nizbrdicama. OK, nizbrdice nisam mogao hodati niti lagano trčkarati – što su suputnici ubrzo skužili te me na taj račun zezali do kraja utrke. No, ponovno bi se grupirali u nekoj hladovini ili na kontrolnoj točki.
Na utrku sam se uputio bez kapi vode i bez ikakve hrane računajući da će na okrepama osim gemišta biti još ponešto. U stvari, trebala mi je samo voda pa sam kalkulirao i ako je ne bude da ću pokucati nekome na vrata i zatražiti vode. No, nije bilo potrebno jer je na (skoro) svim kontrolnim točkama uz vino bila i voda.
E, tu dolazimo do posebnosti ove utrke koja osim obaveznih ima i neobavezne točke koje se većinom nalazi u vinskim obiteljskim gospodarstvima (Plešivička vinska cesta) na kojima je standardna okrepa gemišt. Ponegdje vas umjesto rinfuze čekaju dobro ohlađene butelje. 🙂
Negdje na pol utrke našli smo se u Šumskom dvoru Sveta Jana (mjesto gdje starta Zimska liga Japetić) gdje smo se odlučili uzeti malo dužu pauzu i okrijepiti se. Žires nas je častio radlerom i tako vratio u život. Ja sam uz to u restoranu uspio nažicati komad kruha i na taj način osigurao nove ugljikohidrate spremne za trošenje na jaskanskim bregima – što se pokazalo dovoljnim do kraja utrke
Odmarali smo 20-ak minuta i onda raspalili dalje. OK nismo raspalili nego krenuli lagano dalje s obzirom da je većina grupe ipak bila više za hodanje nego za nateravanje po bregima. Ja sam ih tu i tamo zacimao na trčanje na nizbrdicama i to je bilo najviše što sam mogao izvući od njih. Iskreno, ni meni nije teško palo hodanje i lagano joggiranje.
Do kraja utrke sam sa Žiresom u kombinaciji trčanja i hodanja pokupio skoro sve neobavezne kontrolne točke, kušao isto toliko jaskanskih vina i na zadnjoj obaveznoj kontrolnoj točki ponovno se spojili s ostatkom grupe.
Kao što rekoh na početku, u grupi je bila i Maja koja živi na jaskanskim bregima. U početku mi se učinila poznata s utrka te s obzirom da je uspješno pratila naš jogging ritam nisam ništa dalje propitivao. No, kada sam je sreo nakon zadnje kontrolne točke hodala je polupogrbljeno s bolom i osmjehom na licu. Objasnila mi je da u pitanju nije žulj nego ekspresna upala svih mogućih mišića na nogama i da jedva hoda. Na pitanje koliko inače trči rekla oko 5-6 km! Zajedno smo se namijali, a ja sam joj preporučio da uzme bolovanje ili godišnji barem naredna 3 dana. Maja je junački izdržala do kraja utrke i uspješno finiširala.
U cilju nas je očekivano dočekao gemišt i tjestenina s gulašom. Time je ova 6,5 satna avantura završila, a popis utrka čiju reprizu iščekujem u budućnosti je uvećan za jedan.
Velika vrućina, 16km duža staza od najavljene, puno dobrog gemišta na okrepama i nekoliko lutanja nam ni u jednom trenutku nisu umanjili užitak obilaska jaskanskih vinara… pardon, nisu umanjili užitak nastupa na ovoj utrci.
Hvala Žiresu, Zdravkecu i Maji na ugodnom druženju, a organizatoru na jednoj lijepoj utrci.
P.S.
Ako baš nekoga zanima, ovdje ima GPS zapis staze – http://www.endomondo.com/workouts/22148318.
Tekst i foto: Nedeljko Vareškić
