Sada čitate
Osnove trekinga

Osnove trekinga

Društvo športske rekreacije Aktivan život u sklopu adidas škole trčanja 2011. organiziralo je predavanje “Osnove trekinga”. O počecima trekinga u Hrvatskoj, Treking ligi i vlastitom iskustvu na utrkama govorio je jedan od najuspješnijih trekera, Kristijan Šivak. Uz video, donosimo i zapis s predavanja.

- Oglas -

Fair play

Ono što najčešće privlači natjecatelje treking utrka jesu lijepe planinske i otočne lokacije na kojima se one održavaju te vrlo ležerna i opuštena atmosfera među sudionicima. Iako ima natjecateljskog žara, tijekom utrke dominira fair play. Velika je prednost i možda jedan od razloga velikog broja natjecatelja u posljednjih par godina ta što fizičke predispozicije nisu nužan preduvjet sudjelovanja na trekingu: starosnih ograničenja nema (kao ni starosnih kategorija), dok relativno uspješni trekeri imaju višak kilograma, a njihovi aduti su dobra orijentacija, iskustvo i poznavanje terena.

Treking se može definirati kao kombinacija orijentacijskog i planinskog trčanja. Naime, prije utrke svi sudionici dobivaju kartu terena s ucrtanim kontrolnim točkama ili ih oni sami precrtavaju s karte koju je postavio organizator. Nakon starta natjecatelji moraju zadanim redoslijedom proći sve kontrole, no redoslijed može biti i proizvoljan, ako organizator tako odluči. Stazu treba proći što brže i po mogućnosti sa što manje gubljenja. Trekeri se najviše kreću šumom ili nekim drugim off road terenom, dok asfalt koriste vrlo malo ili uopće ne. Treking utrke se od gore spomenutih sportova razlikuje utoliko što se na trekingu uglavnom prelazi puno veća kilometraža, natjecatelji ne moraju baš svaki pedalj pratiti kartu pa tako imaju mogućnost istovremenog razgledavanja prirode, a kad se jako umore uobičajno je da uspore ili predahnu.

Treking u Hrvatskoj

Idejni začetnik i organizator trekinga u Hrvatskoj je Šimun Cimerman, čiji je koncept i do 140 km dugih utrka s kontrolnim točkama i bez označenih staza jedinstven u svijetu, iako je prije nekoliko godina ovakav tip trekinga zaživio i u Sloveniji. Za razliku od sličnih inozeminih utrka, ovdje nema službeno postavljenih okrepnih stanica s hranom i pićem pa se natjecatelji moraju osloniti na vlastite zalihe i eventualne prirodne izvore pitke vode. Velebitski pustolovni treking 2003. godine prva je organizirana utrka u Hrvatskoj. Drugi po redu treking održan je u organizaciji Elvira Sulića pod nazivom Učka Night Trek 2003., a natjecatelji su iz sigurnosnih razloga išli u parovima. Danas su te utrke malo manje ekstremne pa su tako najduži trekinzi do 100 km i svi startaju tijekom dopodneva.

Oprema

Na trekingu je potrebno imati obaveznu opremu: karta terena, čeona lampa te rezervne baterije, astrofolija, mobitel, kontrolni karton, zviždaljka, kompas i prva pomoć. Iako nije obavezan dio opreme, u planini je uvijek dobro imati šuškavac zbog promjenjivosti vremena, a za zimogroznije se preporuča kapa i rukavice. Sve potrebne stvari stanu u jedan manji trkački ruksak. Obuća: off road tenisice.

Hrana i piće

Za jednodnevne trekinge poželjno je napraviti carboloading, dakle par dana prije utrke jesti nešto više ugljikohidrata. Hidratiziranje je najvažniji dio pripreme, jer ako se tijekom utrke dehidrira vrlo je teško povratiti organizam u normalno stanje i nastaviti utrku. Hidratiziranje znači povećan unos tekućine također nekoliko dana prije trekinga, a dan prije unos ugljikohidratnih i izotoničnih napitaka. Kako bi se osigurali od grčeva, dobro je unositi i magneziji, ali u umjerenim količinama i to par dana prije utrke (Donat Mg, šumeće tablete, pilule). Tijekom utrke optimalno je uzimati oko 6dcl vode po satu, a tu je vodu potrebno začiniti solju jer se kod povećanog znojenja gubi puno minerala. Mogu se koristiti i tabletice soli koje se stave pod jezik te se one postupno otope. Tijekom utrke poželjno je jesti (ultra kategorija) pa je dobro unaprijed znati koja nam hrana najviše odgovara za utrku (razni barovi, čokoladice pa čak i sendviči).

Orijentacija

Postoje dva tipa kontrola: živa kontrola (osoba u planinarskom domu, na nekom vrhu) ili pak kutija u kojoj je cvikalica kojom ćemo označiti karton kao dokaz da smo bili na kontroli.

Tri su tipa utrka:

  • trail run (no brainer) – tip utrke na kojoj je organizator stazu u potpunosti označio pa natjecatelji ne moraju gledati kartu. Dužine su preko 150 km, no u Hrvatskoj ne postoji trail run, iako je planinska utrka Sljemenski maraton tog tipa utrke, samo puno kraća.
  • jednostavna orijentacija (manje zahtjevno postavljene kontrolne točke),
  • teška orijentacija (orijentacijski zahtjevno postavljena staza).

Ono što u svakom slučaju pomaže pri orijentaciji, u slučaju kada je karta utrke objavljena par dana ranije, jest djelomično ili u cjelosti istražiti stazu. Svi koji imaju više iskustva u orijentaciji po šumi ili se nalaze na poznatom terenu su u prednosti, a tečaj orijentacije svakako može pomoći, no i poslije završenog tečaja potrebno je puno vježbati. U obzir dolazi i kvalitetno «šlepanje», odnosno uvijek možemo pronaći nekoga tko poznaje teren bolje od nas pa ga pratiti, jer je to dozvoljeno.

Opasnosti

Kao i tijekom svakog boravka u prirodi, potrebno je pripaziti na krpelje, tako da je nakon utrke važno otuširati i pregledati se. Iako rijetko, naravno da je moguće susresti i divlje životinje, no u pravilu one izbjegavaju ljude, ali treba biti oprezan i gledati gdje stajemo, pogotovo ljeti kada na takvim terenima ima zmija otrovnica.

Inače, treking nije službeni sport, nema nekih strogih pravila, a i ona postojeća se ponekad krše. Ne postoji treking savez niti njihova disciplinska komisija. S druge strane, sudionici trekinga su puni entuzijazma, doživljaja, a svoje anegdote prepričavaju godinama! Oni koji prate ligu, tijekom godine susreću se s prijateljima zajedno pohodeći planinske vrhove i sunčane otoke te se pri tom dobro zabavljaju.

Što drugo, nego sljedeći put kad se treking održava u vašem kraju, ruksak na leđa i laganim trkom na trek!

Sastavila: Ivana Radić

Pogledajte komentare (0)

Odgovori

Na vrh stranice