Marjan Trail u gostima – Dugopolje edition – Jače manijače (25 km)

Prva utrka Dalmatinske trail lige, za razliku od prošlih godina, smjestila se na područje sjevernog i zapadnog Mosora. Prošlogodišnjim trkama nisam prisustvovala radi nekih privatnih obveza, a ove godine nikako nisam htjela propustiti priliku za mosorski teren. Utrka se održala u dvije dužinske kategorije: Gibajmo se (cca 10km) i Jače manijače (cca 24km), a svoje mjesto na utrci su našli vlasnici i psi na canicross trci od cca 9km.

Kako se spremam za dugu utrku na Kanarima (128 km, 7500m D+), prvotna ideja trenera je bila da odvrtim 2 kruga staze, dakle da odtrčim utrku i onda još jednom odradim stazu. Kada sam pitala Danu (Krstulović Oparu) o zahtjevnosti staze i rekla mu za ideju 2 kruga lupio se po glavi 🙂 Zahtjevan teren kaže, nećeš htjeti vrtiti taj 2. krug. Na kraju je trener promijenio plan treninga, odredio u subotu utrku, a u nedjelju dužinu trčanja od 4h.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Petra Kulić (@kulic.petra) on

Cijeli tjedan je bio nekako naporan, oduvijek živim u 10. brzini, ali trenutni razmjeri obveza i sati u danu su uvelike nesrazmjerni što se na kraju osjeti i u treninzima i/ili na utrkama. U petak navečer, na klupskom sastanku u Kašiću, dogovaramo se kako ćemo ujutro prema Mosoru, kažu oni dovoljno nam je 1h prije, ne možemo se dogovoriti s kojim autom, Dario (Ušljebrka) navaljuje da idemo kombijem umjesto s 3 auta, moj mozak već spava, ne mogu i ovo organizirati i sve si mislim kako će ovo biti veselo.

Ujutro s više sati sna nego preko tjedna, ali ipak nedovoljno, spremna na vrijeme za polazak, dolazim na dogovorenu poziciju, Andro i Vana sa mnom, dolazi Dario, ali nema kombija za 9 ljudi o kojem je sinoć pričao, već caddy … Ajme, majko! Kako ćemo Dario nas 7 sa Johnnijem (belgijski ovčar mekog srca) i torbama stati u ovaj caddy?! Tlak mi se sad već diže, Andro odustaje i odlazi s Vanom u njihov auto i piče za Split. Mi još kupimo Manju (Marijanu Sokolović) u Tribunju, Sregeja u Vodicama, Nenu (Nenada Ostojića) u Srimi, gledam na sat i mislim si nema šanse da stignemo, a pogledom na auto ni da svi stanemo… Kod Klarića određujemo drugačiji raspored sjedenja, ja njurgam, sjedim sad već Dariu za vratom, jer nećemo stići, totalno nepotreban stres. Javljamo Marku Hermanu da ne stižemo na mjesto za preuzimanje startnog broja (preuzimali su se na prostoru cilja s kojeg je bus vozio sudionike na start), da idemo direktno na start, a brojeve neka nam ponesu tamo.

Nakon naplatnih čekamo Klariće u autu, premještam se iz Darijevog “kombija” kod Miće i pičimo prema startu, jer nas troje (Irena Klarić, Nenad Ostojić i ja) idemo na dugu trku. Stižemo na početak mostića u Kliškom polju pokraj Majdana i shvatimo da još nema nikoga, da su i drugi kasnili, javljaju nam da smo mogli stići, ali što sad, gotovo je. Spremamo se do kraja za utrku, Mićo nas iskrcava i juri prema Maši i Anti koji idu na utrku, a mi se malo ugrijati. Dan je divan sunčan, nešto piri, ali ništa značajno. Nisam uopće gledala tko je prijavio trku, kuda staza ide, došla sam kao padobranac, jer nisam stigla ništa proučiti, a nije mi bilo ni bitno.

Uz ponešto kašnjenja startamo, trčimo stazicom koje se sjećam sa DUT-a samo što smo je tada prolazili po mraku. Sjećam se da sam Zrinki (Deur Šarić) tada rekla kako mi se ovo baš čini kao super dio, šteta što ga ne prolazimo za vrijeme dana. I sad ga evo. Noge mi nisu teške, već mi je više nekako cijelo tijelo umorno, nekako mi ide lagano, ne žurim, od konkurencije su tu samo Eva (Tušar Suhadolc) i Vana (Čargonja). Nakon te stazice uz potočić penjemo se asfaltnim dijelom pa spuštamo i onda opet dižemo na dio koji smo prolazili na DUT-u isto u mraku. Guštam, jer imam priliku vidjeti taj dio po prekrasno sunčanom danu. Eva mi je na dohvat pogleda, što me zapravo čudi, jer uvijek odjuri tako da joj nakon starta više ne vidim leđa 🙂 A sad je tu, cijelo vrijeme ispred mene. Uzbrdo mi ide dobro, uzbrdo zapravo prestižem, jer ovaj dio je bio dosta trčljiv. Trudim se trčati ili trčkarati uzbrdo koliko mogu, jer kasnije će tehnički dio gdje će biti teško trčati.

Evo me na stazi 🙂

Staza ide dalje planinarskom stazom do iznad Žrnovnice odakle se diže na Debelo Brdo, najzapadniji mosorski vrh.  Kada je počeo tehnički zahtjevniji teren gdje ne možeš sitnim korakom trčati lagano uzbrdo, već treba više podignuti nogu na terenski zahtjevnoj stazi prestižu me Dabov (Jakov)  i Želalić s još par trkača, ali im uzbrdo gdje ne mogu trčati. već samo brzo hodati pušem za vratom. Nekako mi uzbrdo i nije toliko teško. Pomislim kako je najveći dio uspona tamo do 12.km i da bih voljela da je uspona što više. Dolazim do pred sam vrh i tu nepripremljen čeka Ante Bubić s fotoaparatom, kaže “čekaj, namjesti se, nisam bio spreman; dobra si, Eva je prošla prije 2 min“. Ali nakon uspona s Debelog Brda  se spuštamo na sjevernu stranu Mosora prema zaselku Balići. I tu nemam šansi, kamenje, stijene, nizbrdice, vlažan kamen, jednsotavno mi tehnički zahtjevne nizbrdice ne idu, prestiže me Krešin (Kreše Mrčele) cestovni trkači prijatelj kojem je ovo prva trail utrka, kažem mu samo neka ide, ja ću lagano, da ne bih negdje uga nula zglob.

Svu okrjepu imam sa sobom tako da mi nije bitno kad će, ali ipak bih popila malo vode koje nisam ponijela, nekako mi je ostalo u glavi da je okrjepa nakon 12. km, ali nije bilo tako. Opet, nisam ništa pročitala o utrci pa mi eto sad. Gledam na sat, vidim da je skoro 15.km, zovem Katarinu (Katarina Kukučka) da je pitam jesam li gdje mogla fulati, iako sam na stazi, jer su markacije ispred i iza mene, kaže Katarina samo idi dalje, ne možeš nas promašiti. Ništa, rekoh trči dalje, očito sam ja krivo zapamtila mjesto kontrole ili su oni odokativno odredili.

Prije Balića čujem glasove, naravno da se čuje Bili (Dragomir Bili Čović) koji veselo pozdravlja i tu prolazimo kroz impresivnu špilju Kraljeva peć koja je baš nekako došla kao naručena, hladna na ovaj topli dalmatinski dan. Nakon par sto metara slijedi okrjepa gdje čeka Katarina, u prazan flask točim vodu i piči dalje. Nakon Balića, preko Smodlaka, stazom se spuštamo u dugopoljsko polje koje je ravno (ne čudi s obzirom da je polje u pitanju :)) i travnato, ispred sebe ugledam Želalića koji jedva trči, teren me podsjeća na zadnjih 9km Istre 100 milja, sjetim se Vane koja me je na toj istarskoj utrci prestigla i pomislim gdje je, hoće li me prestići kao i tada, na samom kraju.

Ovdje trčim u nekom okej tempu, pomislim kako bih ovako mogla još neko vrijeme, pogledam na sat pa vidim i pace 5.0/km i pomislim kako nije toliko loše. Malo po travi, malo na kamenu stazicu pa Malim putem, s po kojom još uzbrdicom prema cilju i špilji Vranjača. Već pred sami kraj pomislim kakav sam teren prošla, kamenje, stijene, ona travnata podloga sa skrivenim kamenjem koja mi je baš najgora od svih terena (okej, sigurno više mrzim blato) i nisam se ozljedila, sretna zbog toga, ispred mene neki trkač, gledam na sat već je prošao 24.km, pomislim pa koliko staza ima km i koliko je još do kraja i na tom dijelu, cca 500 m od cilja gdje je zemljana površina s po kojim kamenom, uspijem se tenisicom popiknuti o kamen i pasti s oba koljena na kamenje. Ovaj trkač kojeg sam prethodno sustigla, staje, pita jesam li dobro, a ja bijesna, zahvaljujem, trčim dalje, ljuta što sam na samom kraju staze kad sam već mislila da je gotovo uspjela zaraditi ozljedu koja mi nije trebala, ne sad, ne u najtežem dijelu priprema za Kanare.

Ulazim u cilj, Vana me nije sustigla, Eva još ima ruksak na sebi, znači da nije došla kao obično pola h ili više prije mene. Očito sam i uz umorno tijelo uspjela napredovati. Nažalost, umor je sigurno zaslužan za manjak koncentracije i pad.

U cilju g. Levačić vodi program, nalazim svoju ekipu za stolom, Ole (iz Sikira) pozdravlja, kaže “muči, nije ti to nikakva ozljeda, s time sad pod hladnu vodu, a poslije u more i bit će sve u redu.” Tražim vodu, pivu, malo sam dehidrirala, iako mi se tako nije činilo na stazi, a kad ono pive nema, voda u jednom jedinom karnistru na sve nas trkače…

Utrku su organizirali, kao i do sad, TTK Strka i moram priznati da sam ostala razočarana atmosferom u cilju. Staza je zaista bila vrhunska i tu se nema što reći, iako je jedan dio staze dio DUT-a pa opet ne radi se u cijelosti o novoj stazi. Međutim, koliko trkači dolaze radi staze, toliko dolaze i radi druženja nakon trke, a ono je ovdje bilo na nekom do sad najlošijem nivou. Pa već i ptice na grani znaju da nakon trke gotovo svaki trkač (ajde osim Ole 🙂 ) voli popiti koju pivu, ako nema mogućnosti za besplatnu, onda je red da se može kupiti. Opet, ako nema organizacijskih mogućnosti za prodaju pive u prostoru cilja onda je to organizator s iskustvom kao što je TTK Strka trebao to naznačiti u mailu obavijesti tako da si sami trkači mogu donijeti pivu.

Mah-mah 🙂

A onda dodjela nagrada… također jedan od organizatorskih propusta. Prije same dodjele treba provjeriti jesu li svi kojima treba biti uručena medalja obaviješteni da je dodjela. Trenutak dodjele je izgledao otprilike ovako: Evi je netko rekao da je dodjela, nije imala pojma kada je, ja se presvlačim u autu i Neno mi govori “ma jel to sad podjela, što radiš ovdje, ajde brzo”, dolazim u ciljni prostor, kad ono stvarno dodjela medalja, nema Vane (koja je došla 3.), prozivaju Evu, dobivamo medalje i …. samo medalje?! Eva i ja zbunjene, gledamo se, kao to je to?! Gledamo gdje je Vana, zovu nas da se slikamo s muškim, tražim Vanu u okolici, ali je nisam pronašla. Na kraju, Vana se niže presvlačila, nije imala pojma da je dodjela medalja.

Da ne bi netko krivo shvatio, na utrke dolazimo družiti se, trčati, utrkivati se i zabaviti, ali nikad se još nije dogodilo da s podjele medalja otiđemo praznih ruku i to je nešto na čemu iskusan organizator poput TTK Strka definitivno mora poraditi.

Piše: Petra Kulić

fb-share-icon0