Jedan od razloga popularnosti trail trčanja je svakako činjenica da se aktivnost tj. trčanje provodi u prirodi. Boravak u prirodi nas vraća na “tvorničke postavke “, a to je to ono nešto što nas vraća ovoj aktivnosti i zbog čega volimo trail trčanje.
No, ta ista prekrasna priroda ima neke svoje zakonitosti (da ne kažemo opasnosti) kojih se trebamo pridržavati kako bi nam boravak u njoj bio siguran i ugodan.
U dosta članaka su opisani hvalospjevi o trail trčanju pa se neću ponavljati. Kroz ovaj tekst htio bih progovoriti i o tamnoj strani traila tj. o opasnostima koje vrebaju za vrijeme trail trčanja.
Uganuće gležnja – nema trail trkača koji bar jednom u životu nije uganuo gležanj i prošao proces oporavka od par dana do par mjeseci, ovisno o težini uganuća. Što prije prihvatiš tu činjenicu, lakše ćeš prihvatiti i proći proces oporavka. Ono što ti tu definitivno može pomoći je jačanje tetiva gležnja i stopala. Balans ploča je majka svih majka u procesu prevencije i mora biti u dnevnom boravku svakog trail trkača.
Za vrijeme trail trčanja iznimno je važno pozorno promatrati podlogu po kojoj se trči i paziti na sve neravnine (kamenje, korijeni, grane). Opasnost se povećava s brzinom trčanja.
Lomovi i ozljede od padova – uz gore navedeno uganuće gležnja najčešće prethodi i pad koji skoro sigurno znači i nekakvu dodatnu površinsku ogrebotinu ili ranu, a ako ste manje sreće onda možda i neka teža ozljeda (dublja rana, napuknuće ili prijelom kosti). Ovo s kostima je rjeđe, ali nije da ga nema, pogotovo na zimskim trailovima kada naletimo na led. Ogrebotine i površinske rane su puno češće, da ne kažem redovite. Zato je važno u obveznom dijelu opreme za trail imati i set prve pomoći (sterilna gaza, zavoj, flastere, astro foliju) kako bi si mogli pružiti prvu pomoć ili pomoć do dolaska stručne medicinske pomoći u težim slučajevima (npr. prijelomi).
Krpelji – u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske (kolokvijalno između Save i Drave), krpelj je nešto na što računate da ćete ga pokupiti skoro na svakom trailu od proljeća do jeseni. Zato su iznimno važni samopregledi po povratku s treninga i odstanjivanje krpelja s površine kože dok on još luta i dok se nije učahurio. Odstranjuje se pincetom pravocrtnim čupanjem okomito od površine kože nakon čega dezinficiramo nastalu ranicu.
Dobra stvar je da je statistički samo 1/1000 krpelja zaražen i kao takav potencijalni prijenosnik zaraznih bolesti (krpeljni meningoencefalitis ili Lyme borelioza). U slučaju da vas zarazi, posjet bolnici je vrlo izgledan.
Stršljeni – ubod stršljena je također nešto što vam se može dogoditi dok trčite u prirodi. Pogotovo tijekom ranog proljeća kada se stršljeni bude i u kasnu jesen kada se spremaju na spavanje pa su nervozni. Ako znate gdje su im gnijezda, izbjegavajte ta područja u navedenim periodima i te staze “konzumirajte” tijekom hladnih jesenskih i zimskih dana. Ubodi stršljena nisu za sve opasni – opasni su za alergične osobe dok nama koji nismo alergični predstavljaju samo malo bolnije iskustvo koje zna trajati i 4-6 dana, a što rješavamo hladnim oblogom i eventualno kojim brufenom. Alergičari znaju da uz sebe moraju nositi lijek za samoprimjenu. U proteklih nekoliko godina na nekoliko trail utrka u Hrvatskoj imali smo situacije masovnih napada stršljena na natjecatelje i hitna pomoć je radila punom parom, a bilo je i nekoliko hospitalizacija.
Mišja groznica – kod nas na Medvednici (a vjerujem i na nekim drugim hrvatskim planinama) dogode se godine kada dođe do prirodne neravnoteže i velike brojnosti malih šumskih glodavaca (miševi i voluharice) i kada se među njima širi hemoragijska groznica (vrućica) s bubrežnim sindromom tzv. mišja groznica. Mi trail trkači je najčešće pokupimo udisanjem prašine (prilikom padova) ili onečišćenom hranom ili vodom. Zato je važno ne jesti hranu koja nam je pala na zemlju niti piti vodu iz potoka i voda stajaćica.
Gubljenje u prirodi – potencijalno jedna od najopasnijih situacija na trailu je gubljenje na stazi, a pogotovo ako govorimo o nepristupačnom i udaljenom području, u zimskom periodu, lošim vremenskim uvjetima, noći i na području bez signala za SOS poziv. Zato je izuzetno važno pripremiti se za odlazak na trail, upoznati se sa stazom na računalu, učitati GPX zapis u sat i/ili mobitel, prepoznati mjesta gdje bismo mogli krivo skrenuti, provjeriti vremensku prognozu.
Rješenje ovog potencijalnog problema je u korištenjem sportskih GPS satova s mogućnošću učitavanja GPX ruta. Mi jedino što trebamo paziti je povremenim pogledom na sat utvrditi da se nalazimo na unaprijed isplaniranoj stazi. A ako primijetimo da smo van nje – vratimo se na stazu za što nam je potrebno minimalno poznavanje orjentacije u prostoru jer su današnji GPS satovi ujedno i kompasi i na ekranu nam strelicom pokazuju smjer u kojem se trebamo kretati.
Dva najvažnija savjeta za kraj
Ako pogledamo na navedene opasnosti traila, vidimo da su svi oni različiti te da su i različiti načini prevencije ili njihovog rješenja. Jedino što nam može pomoć za sve navedene opasnosti je osoba u pratnji tj. osoba ili osobe s kojima smo na trailu. Stoga je najvažniji savjet da NIKADA na trail ne idemo sami nego uvijek s nekim. Koliko god banalno zvučalo, to nam može spasiti život. Osoba nam može pružiti prvu pomoć, pomoći da dođemo do civilizacije gdje će nas zbrinuti hitna pomoć ili pozvati HGSS i navigirati ih da nas pronađu i odnesu na sigurno.
I završni savjet – nikada ne nastupajte na trail utrkama na kojima nema dežurstva HGSS-a. Neki organizatori žele uštedjeti pa ne angažiraju HGSS što direktno ide na račun vaše sigurnosti tj. dovode vas u životnu opasnost ne želeći priznati da su ozljede na trail natjecanjima puno veća realnost nego na cestovnim utrkama. Odgovornost organizatora je izrazito velika na trail natjecanjima baš zbog činjenice što se natjecanja održavaju u prirodnom okruženju, tj. okruženju koje ne možemo nikako ili u potpunosti kontrolirati. Ne treba ići u krajnost i zamišljati havariju koja se prija par godina dogodila u Kini niti o smrti na UTMB-u prije par godina. Dovoljno je zamisliti da smo teško uganuli gležanj (ne možemo stati na nogu) na najudaljenijoj i najnepristupačnijoj točki staze. Tko će vas dovesti do cilja?
Stoga, pamet u glavu prije odlaska na trail jer život nije uvijek šaren.
Piše: Nedeljko Vareškić, voditelj Trčaone i organizator Medvednica trail utrke i lige
