Sada čitate
Forrest Gump by Veca

Forrest Gump by Veca

Veronika Jurišić

Za mene osobno Forrest igra jednu od glavnih uloga u mojoj trkačkoj priči. Oduvijek sam bila sklona dugačkim treninzima i što je moguće dužim trkama, no Forrest 2009. je bio ona prekretnica – od tog dana se predstavljam kao ultramaratonka i od onda moji dugi treninzi nemaju gornju granicu. Bio je to moj prvi test u nekoj pravoj standardiziranoj ultramaratonskoj disciplini.

- Oglas -

Iskustvo iz onih nekoliko trekinga koje sam istrčala govorilo mi je da se izvrsno osjećam u postmaratonskoj fazi trke. Znam da zvuči nevjerojatno, ali ja se tamo negdje nakon pet-šest sati trčanja(laganog naravno), odjednom počnem osjećati potpuno zagrijano, lagano i slobodno. A većina trka tada je već završila. Prostor nakon osmog sata bio mi je tada (u jesen 2009.) još potpuno nepoznat…ali neka čudna intuicija mi je govorila da ću uživati u njemu. Ni malo ga se nisam bojala. Dok od kratke kros lige imam tremu, a noć prije polumaratonu nerijetko imam noćne more, trke na 12 sati nije me bilo ni malo strah?!

Ipak, u želji da pokažem respekt prema disciplini odlučila sam poštovati osnovno pravilo koje nudi rijetka ultramaratonska literatura (i još pouzdanije, Jankovo iskustvo) – uvesti hodačke dijelove sustavno od prvog sata trke. Stvarno jesam, ali kad je, nakon prvih nekoliko krugova došlo vrijeme za hodanje, prekid ugodnog trkačkog ritma sam doživjela kao pravu gnjavažu. Jedva sam dočekala da prođe tih par minuta i da se vratim u svoj dobri poznati ugodni trkački korak. Tako sam već nakon prvog sata definitivno dlučila da više neću hodati. Bar ne tih sljedećih 12 sati.

Dan je odmicao lijepo, u jednoličnom ritmu. Svaki drugi krug malo izotoničnog napitka, svaki četvrti čokoladno mlijeko. Sati su prolazili, društvo se mijenjalo – neki bi ubrzavali pa me ostavljali, neki bi zastajali na masaži ili ručku. Meni se nekako nije niti jelo niti mi se masiralo. Uopće mi ništa nije trebalo! Sjećam se da sam si pripremila čitavo čudo vrlo inspirativne muzike i nekoliko audio-knjiga za slučaj da mi zatreba malo mentalnog dopinga, ali niti u jednom mi trenutku nije ni palo na pamet da upalim mp3. Čak mi se čini da sam u nekom trenutku prestala i brojati krugove.

Apsolutno blaženstvo trčanja držalo me tamo negdje do jedanaesetog sata. Tada je postalo jasno da sam prešla u vodstvo trke i da ću, ako nastavim držati tempo, možda moći zatvoriti i treći maraton za redom. Kao da mi je tek tada postalo jasno da je to zapravo trka i kao da mi je zbog same te činjenice postalo malo teško. Ali još uvijek ta nelagoda nije bila niti blizu nekoj pravoj krizi kakvu sam cijelo vrijeme očekivala. Tek neka mala psihološka gnjavaža (ista ona koja se na maratonu javi baš uvijek na tridesetipetom, na polumaratonu na sedamnaestom kilometru, a na 24-satnoj ultri tamo negdje usred noći, u dvadesetom satu). Sve je u glavi. Noge su u toj fazi već ionako odustale od svake pobune.

Preporuka za čitanje

Nakon što sam se kroz taj malo teži sat progurala u dobrom društvu s čak dva (na trenutke i tri) pacemakera na raspolaganju – živjele štafete – došlo je vrijeme za onaj dio trke zbog kojeg je ovo definitivno moja najdraža disciplina. Euforični finalni sat. Bilo mi je prvi put pa nisam točno znala što me čeka. Mislim da nije nitko od nas. Počeo je lagano padati mrak i prebacili smo se na kraći krug (700 metara). Kako su se minute bližile 12-om satu, krugovi su postajali sve brži, a navijači sve glasniji. Štafete su totalno podivljale, trkači su se počeli izmjenivati svaki krug dobacujući jedan drugome startni broj u trku i ulečući u svaki sljedeći krug tako strasveno kao da u najmanju ruku napadaju svjetski rekord na 700 metara. Pravo pravcato trkačko ludilo! Nezaboravno! Ovaj put znam točno što me čeka i tim više se veselim suboti u Maksimiru. Vidimo se! Run happy 🙂

Piše: Veronika Jurišić

Pogledajte komentare (0)
Na vrh stranice