O trčanju postoji mnogo mitova: da je loše za zglobove, da se ne može trčati zimi kada je vani hladno ili kada pada kiša, da je isto kada trčiš na traci u teretani ili vani na cesti ili u parkiću. Pa onda oni vezani za spol, dob, vrijeme dana kada je najbolje trčati…
Mi se nećemo baviti razbijanjem tih i sličnih mitova, nego još jednim primjerom da nikada nije kasno (ali i rano) za početak bavljenja rekreativnim trčanjem, da je to aktivnost u kojoj može sudjelovati cijela obitelj, tijekom cijele godine i da sudjelovanje u utrkama može biti jako zabavno. Dokaz za sve navedeno – obitelj Pavić.
Ana-Marija Pavić je dugo imala želju da se upiše u adidas školu trčanja. Iako je zakasnila mjesec dana na početak, odlučila se, doslovo preko noći, ispuniti prijavu i odmah je dobila email da je trening sutra popodne. Više nije bilo odustajanja.
Prvo sam u travnju ove godine krenula sama, onda je nakon mjesec dana mužu palo na pamet da bi i on mogao krenuti i probati, bez mog nagovora i utjecaja, sam je to predložio. Viktor i Monika su krenuli spontano jer ih nismo imali gdje ostaviti za vrijeme naših treninga, pa je ideja bila da će se igrati u parku dok mi imamo trening. Par puta su se igrali, ali im je to brzo dojadilo pa su i oni htjeli probati jer ionako već tri godine treniraju atletiku u klubu – objasnila je mama Ana-Marija kako je obitelj Pavić počela trčati.
U početku smo oboje bili zabrinuti da neće moći odraditi trening, da će ostati sami usred Maksimira, da će biti problema, ali na kraju su oni to s lakoćom otrčali i nikakvih problema nije bilo – prisjeća se Ana-Marija prvih treninga koji su bili ovo proljeće u Maksimiru.
Nije uobičajeno da djeca trče u adidas školi trčanja, pa su Viktor koji ima nepunih 11 i Monika koja ima 9 godina, definitivno najmlađi polaznici.
Super nam je u adidas školi trčanja, uspijemo doći na većinu treninga. I kada je kiša i ružno, uvijek idemo na trening. Totalno smo se zapalili za trčanje, svi četvero i u biti uživamo kada svi trčimo. Ja sam se ulovila kako u dućanima gledam tenisice i opremu za trčanje, umjesto ženskih stvari, da sam ovisna – s osmijehom je objasnila mama Ana-Marija, a tata Tomislav je nadodao:
Ja sam uredski tip, nikad se nisam bavio sportom, a profesionalna deformacija mi je struka-posao-struka. Zato mi je škola trčanja fantastičan odmak od svega, isključim se, to je oslobađanje od svega, i to mi odgovara. A u početku sam krenuo samo da probam, da vidim bi li ja to mogao, pa sam išao jednom, pa drugi put i onda sam se treći put upisao. Od tada sam samo dva treninga propustio i da ne idem u školicu, nego samostalno, već bi sigurno odustao. Imam treninge u to i to vrijeme i onda moram naći vremena, toliko sam puta znao biti umoran i nije mi se dalo ići, ali ipak odem i bude mi super.
Cijelu obitelj Pavić je zahvatila trkačka groznica. I život im se definitivno promijenio na bolje. Kada su se ovo ljeto pakirali za more, nakon kupaćih kostima su u torbe stavili i – tenisice za trčanje.
Tijekom ljetnih praznika nismo pauzirali, nego smo trenirali na moru, tako da smo i to odradili. Ustajali smo se u 6 ujutro da bi već u pola sedam bili na trčanju. Iskreno, to nisam očekivala niti od sebe same, a kamoli da će se djeca na školskim praznicima ustajati tako rano i ići trčati – ponosno je rekla Ana-Marija i dodala:
Trčanje je na svim poljima rezultiralo promjenama i to na bolje: provodimo više vremena zajedno, putujemo zajedno na utrke, zajedno smo u Maksimiru na treninzima i svi sada više pazimo na prehranu, poboljšali smo i taj aspekt. Kod djece nam je to bilo najbitnije, jedu manje slatkiša i to sve pod utjecajem trčanja i trenera koji govore o važnosti prehrane – objasnila je mama, a tata se nadovezao:
Viktor sada neće jesti ništa nezdravo, a prije mu je Nutella bila najomiljenija. Sada i te kako gleda da se zdravije hrani.
Klinci imaju i više samopouzdanja, važniji su sami sebi, te razumiju da je to što trče i idu na utrke nešto neuobičajeno. Kada u školi kažu prijateljima da idu s mamom i tatom na utrku, većina prijatelja ne razumije što to točno znači, ali onda donesu medalju u školu, pohvale se… – rekla je Ana-Marija.
U samo šest mjeseci treniranja u adidas školi trčanja, obitelj Pavić je već otrčala četiri utrke, a dvije već čekaju upisane u kalendar.
Prva utrka koju smo zajedno trčali bila je na Plitvičkom maratonu, dionica od 5 kilometara. Zatim smo istu dionicu istrčali na utrci Volim trčanje. Za Grawe noćni maraton smo se ipak odlučili za 10 kilometara, a istu dužinu smo ponovili na Pulskoj Xici. Uvijek smo pozitivno nervozni prije utrke, a Viktor i Monika su najčešće najmlađi sudionici, djeca uglavnom ne trče i vidimo tijekom utrke možda dvoje-troje djece koja su starija od njih – rekla je Ana-Marija.
Mama planira ove godine ići i na Zagrebački polumaraton, tata kaže da apsolutno ne planira:
Ja bih sigurno išao manje na utrke da me oni nisu nagovarali (ili ne bi uopće, dodaje Ana-Marija kroz smijeh). Da me djeca nisu nagovorila, ne bih trčao Pulsku Xicu, oni su moji motivatori.
Otrčali smo Pulsku Xicu prije mame i tate i onda smo ih čekali u cilju. Stigli smo i pizzu pojesti dok su došli – veselo je rekla Monika.
I djeca bi probala polumaraton, ali dobili su od trenera atletike preporuku da bi im taj napor ipak mogao biti previše. Naime, Viktor i Monika, uz školu trčanja, idu i na atletske treninge tri puta tjedno, iako su sada smanjili intenzitet trčanja u školici. Utrka kojom obitelj Pavić planira završiti sezonu bit će – Zagrebački noćni Cener.
Bit će nam prvi put da trčimo tu utrku. Od Cenera očekujemo zabavu, ne ganjamo vremena. Iako će nam to vjerojatno biti posljednja utrka ove godine, planiramo i dalje nastaviti trčati u klubu i željeli bismo ostati na Maksimiru i preko zime – rekla je Ana-Marija.
A zašto vole trčanje?
Nedostajalo mi je trčanje sve ove godine, imam naviku bavljenja sportom još od kada sam bila mala i trenirala plivanje. Dugo sam gledala te trkače i mislila da budem, ali nisam se uspjela organizirati da sve uskladim, djeca su bila premala.
Sada kada ponovno trčim, shvatila sam koliko me trčanje opušta, nakon svakodnevnog stresa i jurnjave mi omogućuje da se odmaknem od svega. Upoznala sam nove ljude, družimo se, vesele me utrke, probudio se u meni stari natjecateljski duh.
Lijepo mi je i da se mi kao obitelj družimo, spontano je sve krenulo, nema nagovaranja, ako klinci žele ići na trening, ustanu se i idu, a ako ne žele, ostanu spavati. Ali uglavnom hoće i to je dobro, nema forsiranja, to je njihov izbor – zaključila je mama Ana-Marija.
Monika je objasnila da voli trčanje zato što se svi druže, treneri su super i zabavljaju ih na treninzima.
I zato što sam najmlađa i svi govore: vidi nju!
Viktor je kratko rekao da jednostavno voli trčati i biti brz, te da su mu super treneri. Tata je završio pomalo filozofski:
Isključivanje iz svakodnevnice, oslobađanje od stresa, druženje, na neki način brisanje svakodnevnih obaveza i briga. Trenutak slobode.
Bravo! Za svih.