Ona uvijek zna kada će biti idealno vrijeme za trening i kakvo će vrijeme biti na kojoj utrci. Nakon što je njena košarkaška lopta otišla u zasluženu mirovinu, tenisice su izdominirale. Ako je ne sretnete u Maksimiru, neminovno ćete je sresti na nekoj humanitarnoj utrci jer se na sve rado odaziva. Danas samo popili kavicu s Dunjom Mazzocco Drvar, meteorologinjom s RTL-a, koja trči brzinom slabog sjeverca, bez obzira na vrijeme, a pogotovo u kriznim vremenima.
Dunja je nekada bila košarkašica…
Da, uglavnom rekreativno i onako školski pa onda fakultetski, ništa previše ozbiljno, ali dosta dugo. Bila je to jako velika ljubav.
I kako je ljubav prema košarci postala ljubav prema trčanju? Gdje je nestala lopta?
Pa zapravo je između te dvije ljubavi bio veliki međuprostor. Kao košarkašica nisam nikad mogla onako baš SAMO trčati i uvijek mi je bio najveći bed kad bismo na treningu morali trčati neke dionice. To mi je bilo prestrašno i uvijek sam govorila kako ne mogu 500 metara u komadu pretrčati. Vjerojatno je stvar u tome što je to neki drugačiji način trčanja kad igraš košarku, dolazi do izmjene tempa i ritma disanja i to mi je vijek išlo i ne bih s tim imala problema. Međutim, kad bih trebala samo otrčati neku dionicu, uvijek bih se uspuhala i ne bih mogla. Moguće da to stvarno ima veze s disanjem, ne znam, ali eto to je jednostavno bilo tako i uvijek mi je bilo drama, ono, samo trčanje, bez veze. Ali ljudi se mijenjanju kako sazrijevaju i stare pa dođe moment u kojem poželiš probati nešto novo ili se odlučiš boriti s onime što ti je nekada bilo izazov ili nešto što nikako nisi mogao.
Koja je verzija bila kod Vas? Idem probati nešto novo ili idem se uhvatiti u koštac sa starom boljkom?
Pa zapravo se desio jedan moment u kojem smo muž i ja rekli – hajdemo sad mi nešto raditi zajedno. Tako da to nije baš imalo nekakve veze s tom mojom košarkom ali ja to definitivno povezujem sa svojim iskustvima s trčanjem od ranije, no ovo je zaista bila jedna totalno druga priča. Vojo je rekao jedan dan – pa, zašto ne bismo probali? I tak smo probali.
Realno, mogli ste upisati i tečaj slikanja ili plesa. Je li vam trčanje bilo primamljiva ideja i zato što si sami možete diktirati termine treninga?
Da, to kod trčanja jako puno pomaže, a osim što možeš trčati bilo kada, možeš trčati i bilo gdje i to je super stvar. Sjećam se, kad sam još bila jako mala, imala sam izbor između košarke i tenisa, stric mi je naime bio teniski trener. Meni se dosta svidio taj tenis, a onda me tata, košarkaš, posjeo i rekao – gle, sad moraš odlučiti, ali razmisli i o tome da je tenis skup, a i ne možeš ga igrati niti bilo gdje, niti bilo s kim, moraš imati teren, moraš imati termin. S druge strane, košarka je jako pristupačna, doslovno možeš doći na školsko igralište i baciti hakl s onim tko se tamo nađe. U tom je smislu trčanje još bolja fora jer zaista možeš trčati bilo gdje i ja danas kad idem negdje na put, na ljetovanje i bilo gdje, uvijek prvo spakiram trkačku opremu i gdje god da dođem volim ujutro staviti tenisice na noge i odraditi jedan sight seeing.
Što se utrka tiče, jeste se bacili naglavačke ili ste stvari odrađivali onako po školski, prvo nabijanje kilometraže pa onda…
Upisali smo Trčaonu 2016. godine tako da je to doslovno bilo školski. Krenuli smo na terminske treninge pa je to zahtijevalo dosta logistike u smislu tko će dijete čuvati dok smo na treningu, ali smo se snašli jer nam je trčanje fakat bilo veliki gušt i izazov. Tako da su ti moji počeci bili po planu i programu škole trčanja što je uključivalo i utrke koje su bile dio tog plana. No, ja sam se dosta brzo nakon početka škole ozlijedila, odnosno trčanje je prokazalo da se nešto događa s mojom kičmom pa sam morala pauzirati. Tako da je muž svoju prvu 5 kilometarsku utrku na Plitvičkom maratonu odradio bez mene.
Koja je Vaša prva utrka?
Moja prva utrka je bila Volim trčanje na Savskom nasipu, trčala sam 5 km i završila za 31:57. Velika mi je želja istrčati i polumaraton i za njega se pokušavam pripremiti, međutim zbog tih svojih problema s leđima svako malo moram stati na loptu pa zaustavljam taj progres. Ali, ionako mi se čini da mi više odgovaraju te kraće duljine baš zbog leđa. Tako da se sada bavim tim nekim kraćim relacijama i pokušavam raditi na brzini. Sudbina mi je očito tako predodredila no od ideje da istrčim polumaraton ne odustajem. Jednom budem svakako i to odvalila.
Krenuli ste trčati u kasnim tridesetima, jel?
Da, na pragu četrdesete, ono, kriza srednjih godina, neki kupe motor, neki krenu trčati.
Koliko Vam je trčanje promijenilo život u nekom emotivnom, emocionalnom, društvenom aspektu? Naravno, vezano i uz provođenje kvalitetnog vremena sa suprugom?
Pa promijenilo svakako jest. Ne mogu reći da se tu radi o vremenu koje provodimo zajedno u trčanju, jer vrlo često uopće ne trčimo zajedno, nego odemo zajedno do Maksimira pa svatko ide svojim tempom, odrađuje svoju dužinu, ali kad se nakon treninga opet nađemo, onda o trčanju raspravljamo cijeli dan: kak ti je bilo ovo, kak ti je bilo ono, što ćeš sljedeće, treba mi ovaj komad opreme. Zapravo nam je trčanje postalo nešto na što se troši dosta vremena i energije, u onom pozitivnom smislu.
View this post on Instagram
Tko je zagriženiji trkač, suprug ili Vi? Postoji li neki natjecateljski duh među vama?
Sigurna sam da svaki trkač to zna i početnik i onaj iskusniji da postoje momenti kada ti splasne entuzijazam, kad ti padne energija, ima dana kada se ne možeš pokrenuti, a s druge strane ima i luđačkih momenata kada bi išao trčati svaki dan i ako preskočiš jedan dan onda ti taj trening užasno fali pa nam je zapravo super što smo neusklađeni u tom smislu jer onda jedan drugoga vučemo. Kad jedan padne, ovaj drugi ga povuče. A baš neka prava kompetitivnost ne postoji jer smo jako različiti i svak fura neku svoju kroničnu bolest srednjih godina ili neku svoju energetsku fazu, tako da se zapravo ne možemo ni uspoređivati. Natječemo se svaki sam sa sobom i tu vrstu natjecanja svakome preporučujem. A jako je lijepo vidjeti da tvoj partner napreduje pa ga još dodatno bodriš i budeš mu podrška, a i tebe spontano povuče da ga stigneš.
Kakvi su vam planovi za dalje? Izjavili ste jednom da biste polumaraton voljeli istrčati do 45. godine života.
Ja sam se prijavila na Zagreb 21, ali zbog zdravstvenih problema nisam sigurna da ću uspjeti istrčati taj svoj prvi polumaraton. A ta utrka će biti netom nakon što navršim 44 godine pa mi se i taj numerološki aspekt sviđa, no vidjet ćemo kako će ići pripreme. Iako, moja trkačka ekipa tvrdi da bih ja to mogla odraditi i bez nekih dodatnih priprema, ali čini mi se da su te proljetne utrke uvijek nekako teže, zima uzme svoje pa se tek u proljeće kreneš vraćati.
Jel postoji neka utrka koja Vam je jako primamljiva i koju biste jako voljeli istrčati?
Ja volim različite utrke, nama je to i kao obitelji fora, otputovati negdje pa usput trčati ili obrnuto, odemo na neku utrku ali od toga napravimo obiteljsko putovanje. Jesenas smo trčali u Ateni na 10km utrci i muž i ja, a onda smo još tjedan dana ostali na odmoru. Kćer nije trčala, ona trenira atletiku i specijalizira se za sprinteve i uopće ne želi čuti za četveroznamenkaste metraže. 100, 200 i to je to – nemoj me, mama, sve preko 200 mi je predugo. No, uživa u našim uspjesima, navija, prati nas na utrkama, puno zna o trčanju, ali se drži svojih sprinterskih disciplina. Za sad. Tko zna hoće li je sportsko napredovanje odvesti u nekom drugom smjeru.
Nakon škole trčanja, sad trčite solo ili ste u nekom klubu?
Solo, opet spominjem moja leđa, ali radi njih mi tako najbolje odgovara. Osim toga imam i astmu, a i oko astme mi trčanje dosta pomaže, lakše se borim s njom, to je moja glavna osobna borba gdje se astma i ja nadmudrujemo. Za sada ja pobjeđujem i to mi je baš jako drago, ali ima dana kad baš ne mogu, kad ne ide, kad već dođem u Maksimir i krenem i ne ide jednostavno udah ne ide. Udahneš trećinu od onog što inače možeš udahnuti. Zbog toga mi je dosta nezgodno dogovarati se s drugim ljudima i planirati neke ozbiljne treninge koje bih ja onda radi ove svoje objektivne okolnosti koja me sputava – morala odustati. Tako da mi je najdraže da sam sama. Jako volim trčati s prijateljima i kad mogu, priuštim si to, ali često mi to ne ide. Maksimir mi je broj jedan, prekrasan je svaki dan j drugačiji, svaki put vidiš neko novo drvo, novi list, novu biljku, novi šafran, nova ptičica. Čak i šetači su zanimljivi, psi djeca, romobili. Maksimir je zaista mjesto na kojem se najbolje osjećam. A i paše mi ta podloga.
Dakle, trčanje je u neku ruku Vaša mala osobna pobjeda?
Meni se čini da je najveći bed što ljudi misle da ne mogu. Jako često čujem rečenicu – ma, daj, kaj ti je, pa ja nemrem ni 100 m istrčat. Ja na to obično odgovaram – škola trčanja. Mislim, zaista i bez ikakvog pretjerivanja mislim da je to najbolji mogući način da vidiš da možeš. Ti treninzi su toliko sjajno isplanirani da netko tko u početku misli da ne može, a možda i zaista ne može, nakon mjesec dana će već vidjeti ne samo da može, nego i da će imati nevjerojatne pomake. Dobar plan, dobro vodstvo i sjajno društvo i sve se može.
