Trčanje i prikupljanje donacija

Prijatelj iz Engleske mi se pohvalio da je trčao londonski maraton prije nekoliko godina. To mu je bio prvi maraton te do tada uopće nije trčao. Ako znamo da prosječni hrvatski maratonac na velikim maratonima (tipa Londona) može sudjelovati jedino preko lutrija ili ako ostvari vremenske norme (koje obično nisu tako «prosječne») ili na razne druge komplicirane načine, naprečac možemo zaključiti da postoji određena diskriminacija. Da postoji poznata povijesna netrpeljivost britanske krune prema Hrvatima te će se povesti rasprava koja će završiti s jedinim važnim pitanjem svih internetskih i forumskih rasprava, jedinim važnim pitanjem u svemiru, a to je: čiji djed je bio ustaša, a čiji partizan.

Vrativši se iz četrspete u dvijeidvanaestu i bez međusobnog čupanja gučka, pogledajmo način na koji možete sudjelovati na velikom maratonu kao britanski građanin, možda i hrvatski, iako mislim da je to malo teže.

Prijatelj, nazovimo ga Charlie, je odlučio trčati maraton. Javio se jednoj dobrotvornoj organizaciji koja djeluje u sklopu maratona, a skuplja novac za istraživanja u području leukemije. Ta organizacija ima određeni broj mjesta za «upad» na maraton i ako se priključite garantira vam mjesto. (Čak trećina mjesta na maratonu ide preko dobrotvornih organizacija.) Vi zauzvrat skupljate novac za tu fondaciju. Još imate i trenera, stručni tim, nešto kao škola trčanja, koji vas pripreme za utrku.

«Eto, što je Zapad», kažete, «skupim nešto love i trčim, a još me i spreme».

Tu nastaje problem. Naime treba skupiti određeni minimum, koji je u slučaju mog prijatelja iznosio 1.800 funti (tisućuosamsto funti), što nije mali novac ni za britanske prilike, a kamoli da bi trčali maraton.

Ako i skupite nešto novaca od samilosnih prijatelja, rodbine i nešto nažicate na ulici, to će još uvijek biti daleko od velikog iznosa kojeg trebate.

Na sreću ovaj način davanja dobrotvornih priloga u Velikoj Britaniji je dio opće kulture.

Nije neobično da pojedinac dođe u tvrtku i zatraži donaciju za nešto što će učiniti tj. ako to učini.

«Ako ja istrčim londonski maraton, vi ćete na račun humanitarne organizacije uplatiti 10 funti».

Imate i obrazac koji je zapravo mali ugovor između vas kao člana organizacije koja prikuplja novac i donatora. Tako da  nema muljanja. Čak i postoje upute koje objašnjavaju tko plaća porez, koju stopu itd.

Sve je transparentno pa je tako  npr. 2008. na londonskom maratonu skupljeno 46,7 milijuna funti za razne dobrotvorne organizacije

Sad dolazimo do pitanja kako bi to ozgledalo kod nas?

Salon i hala jedne poznate autokuće, utorak oko 10h  ujutro.

«Dobar dan, ja bih istrčao zagrebački maraton. Ako to učinim, da li bi uplatili određeni iznos na račun Udruge za promicanje života bez ispušnih plinova?»

Ako je riječ o iskusnom prodavaču vozila, vjerojatno će mu  samo neprimjetno zatitrati kut usana, zrak će pomoću raznih trikova zadržati u grudnom košu, jedino će promjena boje lica u crveno pokazati naglu promjenu emotivnog stanja.

Vrlo će profesionalno odgovoriti : «Molim vas, pričekajte da pozovem šefa». Nakon toga će otići u stakleni ured i zatvoriti vrata za sobom. Titraj usana će se pretvoriti u veliki val koji će otvoriti usta, iz pluća će izaći komprimirani zrak velikom brzinom što će rezultirati grohotom, a crveno lice će preplaviti suze. Nakon što se smiri te prenese vašu poruku šefom, uslijediti će grupni grohot.

E, sad tu niste sigurni da li se smiju zbog «ja bih istrčao», «uplatili», «Udruge..» ili kombinaciji svega navedenog.

U ovoj napaćenoj zemlji, paranoičnoj prema svima koji traže novac, jer je povijest pokazala da se za uzeti novac ne treba moliti, a kamoli imati dobar razlog, skupljanje novca za neki dobar razlog putem trčanja maratona, daleka je budućnost.

Uostalom, uvijek ima slobodnih mjesta za upad na maraton, čak i dan prije.

Napisao: Pavao Vlahek