Osječanin Nenad Lazić prošloga je mjeseca istrčao Marathon des Sables, maraton pijeska, najzahtjevniji i najekstremniji avanturistički ultramaraton na svijetu. Ova zahtjevna utrka održana je u Maroku, u pustinji Sahari, na stazi dugačkoj 246 kilometara, na kojoj se smjenjuju goleme pješčane dine, kamenite planiske vrleti, tvrda dna isušenih jezera…, uz ekstremne temperaturne promjene – od deset stupnjeva noću, do čak 54 stupnja tijekom dana.
Na početku razgovora za portal Trčanje.hr Nenada Lazića pitali smo kao se uopće odlučio sudjelovati u jednoj ovakvoj urci.
– Svaki strastveni sportaš ima neku svoju tajnu želju i cilj koji mu se spontano nametnu, jednostavo se jave u glavi. S obzirom da sam sve više počeo trčati trail staze, to me i dodatno zaintigrirao ovaj ultratrail koji ima jednu vrstu mitološkog značenja. Može se reći da bez ovoga nije dovršena lista, uvijek bih imao osjećaj da nešto nedostaje. Bio bih kao kralj bez kraljevstva… Dodatna motivacija za nastup bio je humanitarni karakter utrke. Doprinijeti da se sakupi nešto financijskih sredstava za podršku velikom humanitarnom projektu koji besprijekorno funkcionira puno je veća motivacija, od samog “lutanja po pustinji”. Jer, podaren mi je veliki poklon – zdravlje i volja, treba nesto i uzvratiti, biti zahvalan za te mogućnost i učiniti nečiji život barem malo ljepšim. “Normalni” put bio bi, doduše, da ovakva utrka bude na kraju trkačke karijere. Ovako se javlja mali sukob sa samim sobom – što poslije ovoga. No, zašto mora uvijek sve biti logično i jdnostavno.
Koliko su trajale pripreme za Marathon des Sables, i što su sve uključivale?
– Konkretne fizičke pripreme sa ciljanim planom započele su 14 mjeseci prije utrke. A one u glavi jos tri mjeseca ranije, za vrijeme rehabilitacije nakon operacije meniskusa koljena. Najobuhvatniji dio priprema predstavljalo je trčanje dugačkih distanci, zatim jačanje leđne, ramene i nožne muskulature, a u ljetnom periodu vožnja mountain bikeom, kao alternativni trening. Dosta mi je pomoglo i to što je zima bila dugačka sa puno snijega tako da sam imao nešto slično trčanju po pijesku i otežanim vremenskim uvjetima. Svakako se mora sva oprema, uključujući i ruksak, dobro istestirati, naviknuti se na trčanje u tenisicama i do dva broja većim, a ni to nažalost u nekim slučajevima nije niti dovoljno, jer stopala znaju ekstremno nateknuti već nakon dva dana. Onda počinju muke sa žuljevima.
Važno je u svakom pogledu jedno – o uspjehu utrke ne odlučuje se u nogama, nego među ušima! Jer, snaga veoma brzo nestaje i jedini spas je u glavi. Ukoliko niste 200 posto odlučni podnositi bol, ni 100-postotna fizička spremnost nije dovoljna.
Marathon des Sables se, osim po vrsti i dužini staze te broju kilometara koje sudionici moraju istrčati, od “normalnih” maratona razlikuje i u još jednom detalju – sudinici maratona trče s ruksakom težine oko 13 kg na leđima. Zašto ruksak? Koliko taj teret otežava svadavanje kilometara?
– Ovaj trail ultramaraton je od samog svog početka nastao na ideji savladati zadanu razdaljinu u samoopskrbi, što ga čini još težim nego što objektivno jest. Svaki sudionik mora biti spreman bez vanjske pomoći preživjeti i izdržati cijelu utrku te zbog toga mora nositi propisanu opremu u ruksaku cijelo vrijeme sa sobom. Teret ruksaka se osjeća u prve tri etape dosta intenzivno, a s vremenom postaje lakši i tijelo se polako navikne na njega. Da bi se na kraju utrke završilo među barem prvih 100 mjesta neophodno je držati težinu ruksaka na granici od 7 do 8 kg već na samom startu! Ali takav sadržaj ruksaka graniči već sa samoubojstvom s predumišljajem! Naprimjer, Slovenac Vencelj koji je sveukupno završio na 8. mjestu imao je ruksak težak svega 8 kilograma i najminimalniju količinu propisanih kalorija, svega 14 000 kcal., koju je iskoristio već do kraja 4. etape, a zadnje dvije etape bile su mu kalkulirani rizik – izdržati uz nadu da netko ima viška u ruksaku ili pasti. Ovogodišnji pobjednik imao je minimalno propisanu težinu ruksaka od 6,5 kg! Inače, maksimalna dozvoljena težina je 15 kg.
Jeste li ranije sudjelovali u nekoj utrci koja bi se mogla nazvati ekstremnom? Koliko je ona ekstremna u odnosu Marathona des Sables?
– Do sada sam sudjelovao na na fizički veoma zahtjevnom Inferno triatlonu, koji osim tri redovne discipline ima i četvrtu s – mountain bikeom. Posebno otežavajuća okolnost je što su biciklističke discipline up-downhill, završno trčanje ima cilj na 3.000 metara nadmorske visine, a sveukupna visinska razlika koja se napravi na stazi iznosi čak 5.500 m! Plivanje je 3,1 km u jezeru na samom startu, a nakon 300 metara dionice iza zone za prvu promjenu već počinje uspon biciklom s nagibom i do 30 stupnjeva! Tamo sam sudjelovao pet puta za redom. Za cijelu tu zahtjevnu stazu mi je trebalo u prosjeku 13 sati.
Hoće li sljedeća utrka koju ćete trčati biti neki “normalni” maraton ili opet nešto izvanserijsko?
– Za sad imam namjeru trčati u rujnu “originalni” maraton, ali u planinskim uvjetima koji je ujedno i svjetsko prvensto u planinskom trčanju na dugačke staze. Start je na 550 metara nadmorske visine, a cilj na približno 2.300 . U biti, imam određene poteškoće s trčanjem pa i vožnjom bicikla na ravničarskim utrkama – za Slavonca sasvim nelogično. Generalno, nisam često na urbanim i gradskim natjecanjima ili maratonima, više me privlače trail i planinske staze. Za dalje nemam još definirano ništa… Samo gledam, recimo 4 Deserts (4 najveće pustinje svijeta – Gobi, Atacama, Sahara, Antarctica), La Ruta de los Conquistadores (Kostarika, sa mountain bikeom), Badwater ultra ( USA-Dead Valley) te opet Marathon des Sables, ovaj put s maksimalno 7,5 kilograma teškim ruksakom. U svakom slučaju, izvjesno je da će biti prema motu “puzati na sve četiri, a ipak dodirivati zvijezde”.
Kada ste se počeli baviti trčanjem? Je li trčanje prvi sport kojim ste se ozbiljno bavili?
– Prije čistog trčanja aktivno sam se, još od osnovne škole, bavio nogometom. Bio sam i u timu juniorske ekipe NK Osijek. U međuvremenu bio sam pet godina u Atletskom klubu Crikvenica. Tamo sam osjetio zadovoljstvo redovnog i neuobičajenog treninga po metodama trenera Ante Tesija (sada je već 90-godisnjak) koji je svojevremeno trenirao australisku bacačku reprezentaciju i vodio je na Olimpijske igre gdje su osvajali medalje. On mi je nekako i dao motivaciju sa svojom upornošću koju je imao i u tako poodmaklim godinama, kao i jedan stariji član kluba koji nas je fascinirao za sudjelovanje na stokilometarskoj utrci u Bielu, u Švicarskoj. Za mene je to tada bilo nezamislivo. Trčanje i triatlon aktivno treniram i sudjelujem na utrkama u zadnjih 10 godina. A samim iskustvom prelazim u ekstremne sportove i biram sve dulje staze, a nakon 42. kilometra zadovoljstvo tek počinje.
Kako uspijete uskladiti ovakve poduhvate – koji iziskuju i puno vremena, i puno energije, a i financijski su sasvim sigurno poprilično zahtjevni – sa svakodnevnim obvezama?
– Za ostvarivanje ovakvih ciljeva neophodno je veliko razumijevanje svih članova obitelji i kruga prijatelja oko mene. Svakako i vlastito odricanje, koncentriranje na najneophodnije stvari u životu, ne zaboraviti one koji ponekad trpe zbog skoro svakodnevnog treniranja, ponešto im od svega toga vratiti. Istina, teško je nekad pokrenuti sebe. Svi oni koji nemaju dovoljno motivacije za redovno bavljenje sportom, za trening u tom slulčaju moraju izabrati jedan cilj – natjecanje koje zahtijeva seriozan pristup, i na taj način jednostavno prisiliti samog sebe biti redovan i ustrajan.
Želite li možda uputiti neku poruku čitateljima portala Trčanje.hr?
– Opet ponavljam, život mi daje mogućnost da imam energije i sposobnosti, ostalo je u glavi. Jednog dana žalit ćemo svi za propuštenim, a ja pokušavam tu žal što je moguće više održati u prihvatljivim granicama. U ekstremnom sportu najbolje se uočava povezanost između duha i tijela. Putovanje prema cilju nikad nema kraja, samo se približavamo ili udaljavamo od njega, napredujemo ili stojimo na mjestu. Želja svakog od nas je napredovati… A bavljenje bilo kojim sportom, posebno trčanjem, otvara svaki dan nove horizonte i nove izazove, ma koliko to dugačko ili intenzivno bilo, svaki kilometar vrijedi. Zato trčite, ne dozvolite da vas zaustave svakodnevne negativne misli, bolovi, kišovito, pretoplo ili prehladno vrijeme… I to je već velika vlastita pobjeda.
Intervjuirao: Ivica Majić