Što će se dogoditi s otvorenošću velikih maratona?
Danas su bombe ubile i ranile ljude na cilju Bostonskog maratona. Osjećam se kao da je napadnuta moja obitelj. I što je najgore, sve to nakon što cijeli život pišem o tome kako je trčanje jedna od najpozitivnijih snaga modernog svijeta.
U Bostonu sam pet dana. Bio sam na konferencijama za medije, zabavama, ručkovima s kolegama piscima i putujućom grupom trkača i na sajmu. Trčao sam s brojnim trkačima duž rijeke Charles. Stajao sam i navijao za one koji su trčali utrku od 5 kilometara i jednu milju i danas izvještavao o utrci iz medijskog centra, okružen novinarima iz cijelog svijeta. Tijekom tih pet dana nije bilo ničeg osim toplih, prijateljskih, velikodušnih trenutka, trenutaka podrške i dobrih namjera u punom smislu tih riječi. Sve do sada.
Nije da sam samo sentimentalan. Maraton ima dugu tradiciju slavljenja, obilježavanja i afirmiranja života. Prvi maraton održan 1896. slavio je uspomenu na čovjeka koji je donio vijest o pobjedi i slobodi. Godinu dana kasnije, prvi Bostonski maraton odao je počast Paulu Reveru (doduše ne točnoj trasi njegovog puta, ali maraton se uvijek održava na praznik Patriot’s Day u državi Massachusetts i zato se maraton trči u ponedjeljak). Maraton u Košicama u Slovačkoj i Comrades Marathon u Južnoafričkoj Republici osnovani su u počast poginulima u 1. svjetskom ratu. Oklahoma City Memorial Marathon slavi život nakon bombaških napada u tom gradu koji su se dogodili 1995. godine. Baš je Bostonski maraton oplakivao i iskazao poštovanje učenicima koji su poginuli u pucnjavi u osnovnoj školi u Newtownu u Connecticutu nekoliko mjeseci ranije. U njihovu je čast početak utrke po prvi put u 117 godina označen sirenom, ne pištoljem.
Čak i bez te posebne svrhe, maraton je sport dobre volje. To je jedini sport na svijetu u kojem će natjecatelju koji padne, oni oko njega pomoći da se digne. Jedini je sport na svijetu otvoren da primi svakog, bez obzira na spol, godinu, nacionalnost ili bilo koji drugi kriterij koji vam može pasti na pamet. To je jedina prilika kad se okupljaju tisuće ljudi, često u nekom glavnom gradu, zbog razloga koji je u potpunosti miroljubiv, zdrav i dobronamjeran. Maraton je jedini sport u kojem nitko nikada nikog ne izviždi.
Gubite li nadu u ljudski rod, pogledajte gomile ljudi na maratonu. Oni satima stoje. Nemaju gdje sjesti, nemaju zaklon, wc. I sve to da bi navijali i podržali tisuće nepoznatih ljudi. Ili pogledajte volontere u sportu, ljude na čijim leđima počiva cijeli sport. Proveo sam neko vrijeme na zabavi koju je organizirao Runner’s World s kolegama iz Buffala i Niagara Fallsa koji su direktori trka. Također putuju Istočnom obalom kao volonteri, doprinoseći svojim vještinama i radom drugim trkama. Dvojica njih, Bob Kaminsky i Les Potapcyck, rekli su mi da su radili kao dio osiguranja u cilju. Točno pored mjesta gdje je eksplodirala prva bomba. Oni su sada moja najveća osobna briga. Svatko tko pokuša ubiti Boba i Lesa nije vrijedan ni prijezira.
Problem je u tome što nas je taj dobroćudan svijet maratona i nevinosti učinio tako ranjivima. Sve otkad je održan Njujorški maraton sedam tjedana nakon užasa koji se dogodio 11. rujna, moja supruga Kathrine Switzer i ja pribojavali smo se točno ovog što se dogodilo danas. Naš je sport odlična prilika za fotografiranje, medijska pokrivenost je zagarantirana. Moderni ubojice vole takve stvari. Tada je Kathrine bila na motoru TV postaje vozeći se pored vodeće trkačice i vjerojatno najveće olakšanje u životu doživio sam kada je sigurno sišla s mosta Verrazano Narrows. Popodne provodim objašnjavajući medijima od Engleske do Novog Zelanda kako je nemoguće trasu maratona učiniti apsolutno sigurnom. Kathrine je vidjela policijske pse tragače kako u 8 ujutro pretražuju i provjeravaju područje cilja, tako da su bombe vjerojatno postavljene kasnije. Od strane nekog tko je došao iza gomile ljudi. Kako je to moguće spriječiti?
Prerano je reći kuda i kako dalje. Svjetski prvaci u cross country utrkama pogođeni su zahtjevima modernog osiguranja pa se utrkuju unutar zatvorenih trasa, umjesto u prirodi kako bi ustvari trebali. Možemo li i maratone trčati na sigurnim zatvorenim trasama? Kako pomiriti to s osnovnom idejom da je maraton putovanje i slavljenje zajednice i okoline kroz koju prolazi? Upravo sam primio priopćenje Londonskog maratona na koji putujem sutra ujutro. U priopćenju piše „kako se sigurnosne mjere preispituju u suradnji s Metropolitan Police“. Kako uskladiti tu potrebu i te riječi s iskonskom nevinošću maratona?
„Zatvoreni“ smo u hotelu Copley Plaza, sjedištu utrke. Prozori gledaju na ulicu Darthmouth. Svake godine to je mjesto prepuno sretnih i umornih trkača koji polako odlaze do Family Reunion točke, mjesta iza ugla gdje se nalaze sa svojim obiteljima. Svake godine gledamo tu scenu mase ljudi koja se kreće u tihom slavlju i jedinstvu. Danas se nitko i ništa tamo ne miče. Ulicom su poredana vozila hitne pomoći, vatrogasaca i policajaca, kao i ogromni kamion „Massachusetts Police Incident Command“ koji kao da je stigao iz filma Pobješnjeli Max. Zahvalan sam što su svi oni danas ovdje. Ali to je prizor koji više nikada ne želim vidjeti na nekom maratonu.
Napisao: Roger Robinson
Datum izvorne objave: 15.04.2013. (na dan utrke)
Prevela: Tajana Korkut
Izvor: http://www.runnersworld.com/races/boston-bombings-loss-innocence