Tko je trčao, ili barem nekim dijelom bio dio ove epske utrke, razumjet će o čemu pišem. Tko nije neka pokuša kroz ovaj tekst upiti barem mali dio atmosfere i emocije koju ova utrka nosi. Prosinac je mjesec koji svi hardkore zaljubljenici u ovaj sport jedva čekaju, a ove godine posebno. Jubilarna deseta Blatersa, startala je kao i svake godine u 23:59h bez obzira na vremenske prilike ili neprilike.
Šta je uopće Blatersa?
Blatersa je lokalna zagrebačka ”underground” utrka koja se održava svake godine u prosincu i koja za cilj ima – dolazak do cilja. Start utrke je ispred dvorane Sutinska vrela u Podsusedu, a cilj je u DVD Biškupec Zelinski. Trail-eri i trek-eri najčešće stazu prođu sa 47-48km, a ako se izgube onda i više. Uz to treba ubrojiti i 1750m visinske razlike.
Ljepota ove utrke je upravo u noći, tišini Medvednice i ljudima koji je organiziraju i trče. Legendarna je po tome što nema okrepnih stanica, nema pomoći na stazi, nema markacija, nema klasičnih online prijava, zapravo nema ničega osim istinskih zaljubljenika u ovaj sport. Nema onih „nabrijanih“ trkača željnih nagrada i postolja ali ima puno pozitivne i zdrave konkurencije koja izvlači maksimum iz tebe. Nakon utrke ostaje upravo ta pozitiva i druženje uz prepričavanje priča i doživljaja sa staze. Zato i ima epitet „underground“ utrke, a osobno mi je draža i od UTMB-a. 😉 Dođeš, trčiš i oduševiš se!
Trčao sam treću Blatersu i sigurno mi nije posljednja. Blata je bilo na sve strane, a upravo je ove godine opravdala svoj naziv. Prijašnja dva nastupa (2013. i 2016.) nisu bila blatnjava, već promrzla i hladna. Trčalo se u debelom minusu bez previše snijega i skupljalo se iskustvo za naredne godine. No, taj dan (15.12.) padala je kiša cijeli dan, a pred sam start utrke počeo je padati i snijeg. Kako smo se penjali prema vrhu Medvednice, snijeg je pojačano padao te je otežavao vidljivost i trčanje. Dovoljno je reći da sam se razbio jednom, a više od nekoliko puta bio sam blizu „ljubljenja“ snijega.
Trčanje po noći je poput meditacije. Mir, tišina i ti. Tu i tamo vidiš desetke očiju u mraku kako svjetle, al shvatiš da su to životinje kao i ti, pa nastaviš s meditiranjem kako je samo lijepo biti u prirodi i osjećati se kao da tu pripadaš. Prirodnjak s čeonom lampom na glavi, a bez nje sam samo jedan uplašeni trkač.
Ovaj put nisam išao sam, sa mnom je bio i Marko (ovo mu je prva ultra) i ambiciozno smo krenuli jer su ispred nas bili samo vodeći Vedran Gračan („mašina“ koja drži rekord staze za 4:30h) i Vedran Rzaunek (druga „mašina“ koja me vukla do kraja), a onda mi u čoporu iza. Već na 10. kilometru želudac me počeo mučiti što je rezultiralo pauzom od 30 sekundi da bi kasnije sve što sam stavio u želudac poželio izbaciti iz njega. Tu muku sam mučio cijelo vrijeme, a pratila me i dan poslije. Iako uvijek imam svoj prehrambeni plan i program pred utrku, ovaj put se toga nisam pridržavao tako da se nemam pravo žaliti. Nekoliko puta mi je došlo da stanem i da nije bilo Rze (Vedran Rzaunek) koji me bodrio i tjerao dalje, pitanje gdje bi završio. Na kraju zajedno u cilj ulazim sa sjajnim trkačem i mogu reći bogatim za još jedno iskustvo i prijateljstvo.
Noć i ugođaj su bili idilični, pravi zimski. Blatersa je utrka koja je ujedno i bila moja prva ultra i odmah postala moja najdraža utrka. Utrka koja se ne propušta bez obzira na sve.
Ako odmah poželjeli sudjelovati ne možete čekati od prosinca, imate i ljetnu verziju, Traversu.
U doba modernog trčanja i plaćanja skupih startnina, ništa ne može platiti utrku koju trče ljudi koji to vole više nego išta drugo na svijetu, ljudi kojima je trčanje pozitivna ovisnost. Zapravo, Blatersa je tu upravo zbog njih. Organizator bi rekao ”Be free and upri..”
Napisao: Tomislav Marinović, kineziolog i trail trkač
