Sada čitate
U pravom trenutku

U pravom trenutku

Miško

Pet minuta prije starta. Vilko, već po ustaljenom običaju, zastane sasvim otraga, iza gomile trkača koji su uzbuđeno razgovarali očekujući start utrke. Vilko nije bio uzbuđen, bio je miran, umalo ravnodušan, ne očekujući ništa posebno, baš kao i na svim posljednjim trkama u kojima je učestvovao posljednjih nekoliko mjeseci. Godine su ga počele nagrizati, izdržljivost je i dalje bila tu, pohranjena u Vilkovim mišićima, ali brzina kao da je nepovratno iščeznula. Žalio je za tim, u početku jako, kasnije slabije, da bi naposljetku osjećao samo zadovoljstvo zbog mogućnosti trčanja, koje mu je bilo dugo godina uskraćeno zbog bolesti. Ipak, jedna ga je stvar silno smetala: uvijek bi posljednji stizao na cilj ili pretposljednji. Iz trke u trku poboljšavao bi svoje vlastito vrijeme, ali to, što se ne može odlijepiti od posljednjeg mjesta, grizlo ga je, kvarilo mu zadovoljstvo. Svaki put, kad bi neki trkač sustigao i prestigao, Vilku bi se zgrčio stomak, a znao je i ponekad promrmljati ljutito sebi u bradu:

- Oglas -

– Crkni, stara konjino!

vilko

I sad je očekivao, dok su učesnici utrke žamorili oko njega, a on se osjećao sasvim sam, da se već dobro mu poznati scenarij ponovi, da gleda u leđa trkača koji ga sustižu, prestižu i lagano se sve više udaljavaju, dok on, Vilko, puše iza njihovih leđa hvatajući dah širom otvorenih usta.

Pod sivim nebom koje je ovog puta bilo milostivo i nije istreslo kišu iz oblaka koji su se valjali u daljini, zelene su livade djelovale tiho i mirno, neuznemireno. Sušta suprotnost uzbuđenoj gomili koja je sve jače i jače bučila.

Poziv na start još je više uskomešao nestrpljivu gomilu i nekoliko sekundi kasnije svi su potrčali, šarena je rijeka trkača potekla bodrena gledateljima koji su stajali sa strane i glasno bodrili svoje favorite. Vilko uhvati svoj ritam, nakon nekoliko početnih jako sporih koraka, jer masa tjelesa oko njega tako je diktirala, pa počne lagano “gutati” prvi kilometar. U glavi je istrčao čitavu trku i bio je spreman za nju: znao je što mu je činiti.

Pako, trkač koji je već trčao na ovoj utrci, prije same utrke pokazao mu je čitavu stazu, kojom su lagano prošetali i Vilko je dobro upamtio njene karakteristike. Zatim su, jer još je bilo vremena do početka same trke, u laganom i opuštajućem  ritmu istrčali čitavu stazu, zagrijavši mišiće.

Na uzbrdicama, koje nisu bile jako strme, namjeravao je ubrzavati, jer znao je, da protiv mnogo mlađih takmičara nema nikakvih šansi na ravnim dijelovima staze. Oni kao da su letjeli preko tog dijela, tenisice jedva da bi se i sljubile s asfaltom. Uzbrdice kao da su postale Vilkov specijalitet: tu, gdje bi svi usporavali tempo trčanja, Vilko bi ga ubrzavao.

– Sad poznaješ stazu – rekao mu je Pako. – Nije strašno, je li?

– Dobro je -klimnuo je Vilko.

I bilo je dobro. Već na prvoj uzbrdici, ne vjerujući da se to zbilja događa, Vilko prestigne nekoliko mnogo mlađih trkača. Nadmoćno je s lakoćom grabio blagom uzbrdicom, pojačavši brzinu na polovici uzbrdice. A gore, na vrhu, lagano bi se spuštao, dozvoljavajući inerciji da ga nosi, štedeći snagu i ne obraćajući pažnju na nekolicinu mladih koji su se ludim ritmom sjurili i projurili pored njega. Nekoliko je onih koje je prestigao, i dalje ostalo iza njega, znao je to i to mu je ulijevalo snagu u noge. Čini se, da ovog puta neće biti posljednji na cilju.

Na idućoj je uzbrdici sustigao i prestigao trkača i prepoznao je maratonca kojeg nije osobno poznavao. Osjećao je sreću prolazeći pored maratonca i čuvši njegov težak dah. Do tog je trenutka Vilko mislio kako on sam preteško diše, ali sad je znao da nije tako, svi požudno grabe zrak, shvati, i to ga ispuni srećom. Koja odjednom splasne, kad maratonac, na ravnom dijelu staze, projuri nadmoćno pored njega.

Malodušje zahvati Vilka, ali onda se u njemu probudi prkos i Vilko, prikovavši pogled na maratončeva leđa, pojača tempo. Ne previše, da ne bi “pukao”, upravo onoliko koliko mu je potrebno da „uhvati“ maratonca i ne dozvoli mu umaknuti. Mora ga držati na oku, „zalijepiti“ mu se za leđa, inače …

Na idućoj uzbrdici Vilko ponovo sustigne nekolicinu trkača koji su počeli osjećati umor i među njima maratonca. Ovog puta odluči promijeniti taktiku i na vrhu uzbrdice stušti se niz nju što je brže mogao, ali maratonac i ovog puta nadmoćno projuri pored njega i u prolazu mu dobaci radoznali pogled.

To podbode Vilka, u njemu svaka žilica zatreperi, širom otvorenih usta grabio je zrak i jurio prema idućoj uzbrdici za koju je znao da je ujedno i posljednja i iza koje ima još oko kilometar ravnog dijela staze do samog cilja. Samo da još malo izdrži, samo malo …

Ovog mu puta maratonac nije pobjegao: stigavši do posljednje uzbrdice, Vilko se nađe odmah iza maratonca i već na samom podnožju uzbrdice ubrza i istog trena ostavi maratonca iza sebe.

Preporuka za čitanje

“Izdrži”, ponavljao je u glavi, dok je grabio kratkim i brzim koracima odmičući od maratonca sve više i stvarajući znatnu „zalihu“.”Moram izdržati. Moram!”

Nikoga nije čuo iza svojih leđa i znao je, osjećao, da je umakao maratoncu, psujući u sebi, jer snaga ga je počela napuštati i dobro je osjećao da mu se brzina trčanja smanjuje. Ne mnogo, ali smanjuje se. A iskusan će maratonac to sigurno znati iskoristiti.

Upravo tada, u pravom trenutku, pored Vilka se stvori Pako, koji je već odavno projurio kroz cilj i počne trčati pored Vilka, vukući ga, pružajući mu moralnu potporu. Upravo ono što je Vilku bilo potrebno. Vilko, širom otvorenih usta, jer zraka mu je nestajalo, izvuče iz tijela posljednje atome snage, a sreća zbog osjetnog ubrzanja čitavog ga preplavi, pomiješavši se s bolom koji mu iznenada zahvati pluća.

Projurivši kroz cilj, Vilko se sagne, pred očima mu zatreperi, vid mu se zamuti i trajalo je to dugačku minutu. Presavije se u struku, ne želeći da ostali oko njega gledaju grč bola na njegovom licu.

– Jesi li dobro? – začuje zabrinuti glas Paka.

– Dobro sam – odgovori Vilko uspravivši se. – Sve je u redu.

Pogledom je tražio maratonca, ali nije ga vidio. Već ga je progutalo more ljudi koji su ispijali čajeve, grickali banane i komentirali trku, koja je za neke učesnike i dalje trajala, a koja je Vilku pružila neizmjerno uživanje. I što je još važnije, koja mu je vratila davno izgubljeno samopouzdanje.

Copyright © 2015. by misko – zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Pogledajte komentare (0)
Na vrh stranice