Kako se bliži proljeće (možda bolje reći ljeto hihihi), tako se povećava broj trkača koji trče na otvorenome. Također, kreću nove grupe u svim školama trčanja, a ptičice mi kažu da će biti preko 1000 novopečenih trkača na nasipu, Jarunu i Maksimiru. Uz nove trkače, tu je i zasigurno četveroznamenkasti broj ‘starih’ trkača te možemo već pričati o sasvim solidnom prometu ljudi na popularnim lokacijama za trčanje u Zagrebu. Gdje je puno ljudi i prometa, nastaju gužve. Gužve zahtijevaju i neka pravila ponašanja, kako ne bi došlo do sudara, nervoze i grubih riječi. Na kraju krajeva, cilj je da svima trening bude jedno ugodno i nadasve lijepo iskustvo.
Mimoilaženje iz suprotnog smjera
Nekako je uvriježeno pravilo da se u svim oblicima prometa ljudi mimoilaze s desne strane. Za početak, to podrazumijeva i kretanje desnom stranom staze, što je posebno važno ako trčite u grupi ili malo bržim tempom. Teško da će cijela grupa uspješno izvesti manevre izbjegavanja u zadnji čas. Također, trčanje desnom stranom staze, podrazumijeva da zapravo i postoji desna strana staze, odnosno da grupa ne trči kao krdo. To može možda biti zabavno toj grupi, ali nikome drugome nije. A može prestati biti zabavno i toj grupi, ovisno na koga nalete iz suprotnog smjera. Zbog širine većine staza, preporuka je da se grupno trči po dvoje, bez iznenadnih preticanja, iskakanja „da bolje vidim“ itd. jer onda to prestaje biti trčanje u dvoje.
Preticanje
Naravno, vrlo vjerojatno će se dogoditi da ćete tokom treninga morati preticati jednu osobu, više njih, a možda i neku gusjenicu iz neke od škola trčanja. Kada pretičete bilo koju od navedenih formaciju trkača, ponašajte se isto kao što bi ste se ponašali da vozite auto na magistrali. Dakle, ako zrak nije čist, nema preticanja. Budući da ne trčimo po ulicama Hong-Konga, teško da će vam trening ozbiljnije patiti ako se strpite koju sekundu s preticanjem. Također, u slučaju da ste vi osoba ili grupa koju se pretiče i vidite mogući sudar na vidiku, budite pristojni pa usporite malo. Važno je uvažavati jedne druge u svim oblicima, svi smo mi trkači i imamo iste ciljeve.
Trkački „protivnici“
U trogodišnjem iskustvu rada kao trenerica u adidas školi trčanja, primijetila sam da postoji određeno rivalstvo među školama i klubovima. Naravno, takvo rivalstvo postoji i među klubovima, čovjek bi pomislio da se u Hrvatskoj može živjeti od trčanja pa da netko nekome oduzima kruh iz usta. Grupna pripadnost je prirodan čovjekov poriv, no u svemu treba biti umjeren i normalan. Mi smo svi prvenstveno trkači, koji možemo stvari koje obični smrtnici ne mogu, koji sakupljamo jeftino gvožđe i vješamo ih po zidovima te trebamo poštivati svačiji trud za svaki pretrčani kilometar. Svi smo mi bili u situaciji kada nismo mogli trčati više od 5 minuta u komadu. Važno je poštivati i uvažavati jedni druge te slijediti prethodno spomenuta pravila.
Okrepe
Kada dođe ljeto, pojedini klubovi i škole trčanja stave okrepe na treninzima za svoje polaznike. Ok, nećeš dopustiti da ti dođe 20 nepoznatih ljudi (ili ONIH) i popiju sve što imaš, ali đizs daj krepanom, crvenom, teturajućem čovjeku vode ako te lijepo zamoli. Daj zamisli da putuješ negdje i full moraš na wc (i npr. žensko si, kahm), uletavaš na odmorište i dobiješ košaricu za odlazak na wc. To su osnovne ljudske potrebe. I da, trebao/la je prije misliti o okrepi, no neki put se zeznemo. Svi smo se barem jednom zeznuli u procjeni osvježenja koje će nam trebati ili udaljenosti na kojoj ćemo popiti neku tekućinu. Budi frend. Budi čovjek. Budi normalan.
Pozdravljanje
Ovo je nekako tabu tema u trkačkim krugovima, odnosno uglavnom vrijedi pravilo da se ne pozdravlja. Ok, ako trčiš na nekom full frekventnom mjestu fartlek, naravno da nećeš pozdravljati sve ljude. S druge strane, mislim da bi se trebale škole međusobno pozdravljati, barem treneri, jer na taj način grupa od 50 ljudi pozdravlja drugu grupu od 50 ljudi samo s jednim „bok“. Kako kul :). Pozdravljanje je nešto o čemu bi trebao svatko zasebno za sebe promisliti, ali daj zamisli kako je lijepo kad se patiš tamo negdje bogu iza nogu, sretneš drugog trkača, koji ti se nasmiješi ili samo kimne glavom. Pa ono, trening mi je upravo postao 10% lakši. Planinari to rade. Bicilisti to rade (ok, ne svi, ali bilo tko tko ti ne odzdravi, a siguran si da te vidio je seljak, tako da te baš briga u tom slučaju :)). Ja sam putovala u više navrata biciklom po Hrvatskoj i uvijek sam mahala drugim biciklistima, jer je to i na neki način odavanje počasti našim ludostima vožnje bicikla po magistrali na +50 usred sezone. Predlažem da svatko odabere barem 1 trening mjesečno kada će pozdraviti sve trkače koje vidi na tom treningu. Što je najgore što se može dogoditi? Da vam netko ne odzdravi (seljo beee). Što je najbolje? Da dobijete osmijeh nazad te na taj način uljepšate sebi i drugoj osobi dan! 😉
Piše: Maja Bonačić, magistra psihologije
