Završio je i prvi vikend drugog mjeseca, vikend pun utrka. Pa da sumiramo.
Španjolska XC – Zamzam četvrta.
Dubai marathon, UAE
Cijelu utrku je padala kiša, ne znam za temperaturu ali mislim da je odgovaralo trkačima. Hile pobijedio u muškoj konkurenciji. Bekele u ženskoj sa vremenom 2:23:00 valjalo bi to još provjeriti. Naša Kuma peta, rušila osobni rekord i trčala 2:26:53. Mislim osobni rekord, Dubai joj je bio prvi maraton u životu. Kad sam je gledao na televiziji, tak je bila sretna kad je prošla ciljnu liniju, poljubila je pod.
Mumbai maraton, Indija
Moja Kababush prva sa vremenom 2:34:00, Radia peta, trčala oko 2:40:00, Tayisa odustala.
Houston maraton, USA
Baš ga čekam, idem na internet pratiti Live results. Evo me nazad, možeš mislit internet u Etiopiji.
Nisam mogao ni mail otvorit, a ne Live rezultate iz Amerike. Ali znam sve. Dariba Marga, moj budući prvak i rekorder na 10km, postavio je novi rekord staze 2:07:00 i naravno bio prvi!!! Jiiiiihaaaaaaa! Do 25 milje ili do zadnjeg kilometra trčao je tempo za 2:05:30 i zadnji kilometra nije bilo zgrada i počeo je takav gadan vjetar u prsa da je užasno pao na tempu. Ali još bolje i iduće godine rušimo rekord staze bez ikakvih problema. Super mi je bilo i to kaj sam i prognozirao 2:05:30.
Teyiba Sessu također ruši ženski rekord staze, postavlja novi, pobjeđuje utrku i odrađuje svoj prvi maraton za 2:24:00. Teyiba volim te!
Amani trči s njom do 30 km, ona nije spremna za te podvige ali završava svoj prvi maraton na 4 mjestu s vremenom 2:32:00. Qasim, Tayibin muž odustaje.
Dam, I’m good!
U Ljubljanu sam vodio svoj šlag, kremu kakve nema. Vodio sam ih na testiranje na Fakultet za šport. Dire Tune, curka 85 godište (23 godine), rođena u istom selu kao i Haile Gebraselasije. Trenutno četvrta na Svjetskoj rang ljestvici IAAF u maratonu. Osobni rekord 2:24:40. Gdje se pojavi prva je i ruši rekord staze. Užasno inteligentna i sposobna cura. Mala, sitna, niska. 42 kilograma s 18% masti, kad je dovedem u red imat će 38 kila. Mala, mala, mala, a brza ko crna pantera. Samo se smije. Ko da foto aparat blica s tim svojim bijelim zubima. Nikad, baš nikad nije žalosna ili neraspoložena. Tako se slatko smije.
Dariba Marga, dečko, 28 godina. Za razliku od Dire, glup ko stup! Rodio se 150 km daleko od Addisa u planinama. Svaki dan je trčao do škole i nazad, sat i pol. Na putu nije imao ni jednog metra ravnog, sve gore dole, a visina 3000m. Bos, naravno. Bos je trčao do prije tri godine.
Nakon šestog razreda osnovne, prestao je sa školovanjem i preselio se u Addis. Od onda samo trenira. Odličan je trkač, skoro savršena tehnika. Ozlijeđen je, neće još dugo. Možda nije glup, možda samo ja ne znam objasniti veličinu problema ili tu u Africi vrijeme ne igra ulogu. Bitno je sada, bitan je osjećaj ovog trenutka. To je super. To se i ja trudim postići. Ali ja se moram truditi. On i da poželi ne može se ni potruditi dovesti um u stanje u kojem je moj. To je dobro.
Ali nam obojici stvara probleme. Kako da dođem do njega? Kako da ga dokučim? Ima užasan platfus od tog trčanja bos. Ima užasne bolove u stopalu, upalu tetive palca koja se spaja na sredinu stopala. Znam što treba napraviti, treba podići svod stopala i treba ograničiti pokret palca da se smiri upala tetive. Treba trčati u velikim debelim tenisicama za trening. Treba lediti. Treba raditi masaže i limfnu drenažu. Imam sve, imam kreme (voltren i hepan) da se namaže navečer i zamota stopalu plastičnim celofanom. Ima specijalne samoljepive bandaže i trake. Ima super tenisice. Imam fizioterapeuta Hrvoja. I onda Beri sa svojim nadnaravnim moćima njega izmasira i ovaj k’o nov, nema bolova.
Odjednom ga boli džon i za kreme i za bandaže i za masaže i za kupke i za tenisice. Kako sad da ja uđem njemu u um i objasnim mu da je Beri predobar maser sa specijalnim energijama i da trenutno nema bolova ali da moramo raditi prevenciju. Ko je sad tu idiot ja ili on?
Trči mi na špek i luk 10 km 27:35, 21 km 59:15, 42 km 2:06:35 (sada je još spremniji, sposobniji od kad sam ga malo doveo u red, spreman je za 2:05:30). Kasni po dvadesetak sekundi za svim svjetskim rekordima. Dariba kako da ja tebi objasnim da ti je karijeri kraj za godinu, dvije ako ovo krene u kroničnu upalu, a imaš tek 28 godina i u najboljoj formi si tek za 5 do 7 godina. Kako da ti objasnim da je ovih 150.000 $ godišnje sitniš naspram onoga kaj te čeka za koju godinu. Već sada za 3 tjedna u Dubajiu ćemo svima pokazati kako Musa dere ovce! Dariba, ovdje je netko lud. Nakon svih silnih razgovora i objašnjenja ja ne znam kako doći do tebe. Pravi se najpametniji, sve zna. Zna kako treba trenirati, sa 6 razreda osnovne, zna što treba jest, sve zna. Genije. Sve radi naopačke.
Imam i jednog jaako dobrog trkača bez jednog oka. Na paraolimpijadi mi je sigurno prvi u svim disciplinama, bez problema. Nemam nikakav odnos s njim jer je sramežljiv i ne priča engleski. Ali sam si ja zato naručio tetu učiteljicu od Daribe i Dire koja ih uči engleski. Da i nas nauči Amharek. Košta 200 kn mjesečno. Bit će nam puno lakše. Nego kaj se tiče momčića bez oka. Na svakom treningu juri sa Daribom. Nije se još utrkivao, ali koliko vidim po treninzima sposoban je polumaraton odraditi ispod sata. Oko je izgubio na jedan jako zanimljiv način, meni barem. Jer mi neke stvari nikako ne idu u glavu. Već sam objasnio odnos ljudi i životinja ovdje ali nije to ništa.
Neke životinjice imaju takve gadne rane da je to grozno. Dosta magaraca ima otvorene, krvave rane na koje se skupljaju muhe. Rane su na leđima, ispod trbuha i ispod repa. Bez obzira na to, upregnu ih i natovare ko tovare. Mlate ih drvenim kolcima bez ikakvog razloga, svako malo. Životinje se kreću, sve normalno, a ovaj čoban, podivlja iz nekog čudnog razloga i zviz po leđima ili bacaju ogromno kamenje, veličine šake na njih ukoliko su predaleko da ga ošine štangom. E, a na taj način je i naš drugar izgubio oko. Nosio je bratu, čobanu, ručak na livadu i ova budaletina ga nije vidjela i bacila kamen u kozu, promašio kozu i ovog pogodio u oko.
Dariba i Dire su mi svaki tjedan sve bolji i bolji na treninzima. Dariba jednom tjedno ruši osobne rekorde. Sad više nema sumnje da rušimo svjetski rekord u polumaratonu u Dubaiju. To mi je samo još jednom potvrda da stvarno u 9 tjedana mogu od sportaša izvući njegov maksimum na kojem je ikad bio. Nekako se više ni ne brinem da će nam se i vrijeme poklopiti. Sve će biti na našoj strani da to rušimo. To će biti bio moj prvi svjetski u dugačkom nizu.
Mada i nije sve tako blistavo. Sad, od kad su mi atletičari počeli ići jako dobro, od kad se vidi moj rad počela su se povlačiti pitanja u Atletskom savezu, tko su sad ti bijelci. Kaj rade? Zašto? Imaju li vize? Koje vize imaju? Jesu li prijavljeni na rad u Etiopiji? Čak je počeo cirkus i na TV i novinama da su klubovi izgubili značenje. Da su menadžeri dovukli svoje bijelce i da atletičari više ne treniraju u klubovima.
Husseinu je malo muka od svega. Hadyiju isto. Smišljaju neke nove strategije i planove. Trenutno imam problem i između atletičara. Loši su se počeli buniti da zašto nemaju isti tretman kao bolji. Srednji su poludjeli jer dobri idu još bolje, ne mogu više pratiti tempo i ne dobivaju masaže. Najbolji su se poklali međusobno jer neki idu na testiranja u Europu drugi ne idu. Trenutno imamo najveći problem sa Tayibom i Qasimom. Oni su poludili. Ne razumiju da je sve biznis i da Hussein to shvaća kao posao i da ne želi investirati u njih ako nema povrat novca. Ne želi gubiti novce. Što je posve jasno. Uložio je u njih, a ovi se kolju doma, svađaju, ne idu na treninge i očekuju da će netko investirati u njih kao u Dire i Daribu. Veliku pogrešku sam i ja napravio jer sam im objasnio o Europi i investiranju i da se i oni moraju potruditi da bi bili bolji. Tayiba je potencijal kakvog nema na svijetu. Bolja je od Dire 100x ali je iscrpljuju te svađe sa mužem i svima ostalima. Ne kuže jadni. Sad su se njih dvoje urotili protiv svih. Najviše protiv Husseina. Tako da mi danas bio prvi trening na koji mi se nije dalo ići. Nije mi se dalo gledati te pokisle face. Vani je sunčano i toplo. Usmjerit ću danas svoju energiju u druge pravce. Treba pronaći dobru kuću!
Dubaji, RAK HalfMarathon, prijavljena je totalna krema. Svi najbrži trkači Svijeta u XC, na stazi i cesti. Nedostaje samo troje najjačih imena u muškoj konkurenciji.
Moji su Deriba Merga, on mi, da ponovim još jednom, ruši tamo svjetski rekord, zatim cure: Teyiba, Ababu i Dire. Sada je do utrke ostalo samo još 8 dana. Teyiba ima menstruaciju, bojao sam se da se ne poklopi sa utrkom ali ovako je baš fino ispalo. Moram se još naučiti mijenjati menstrualni ciklus, to će mi moja doktorica sad pokazati kad se vratim. Ababu je odlična. Digli smo je iz mrtvih. Do prije šest tjedana završavala je treninge s drugom grupom, sad se ugurala u vrh. Dobro je. Dire je kao i uvijek nasmijana i to je najbitnije. Također nakon onih 2 tjedna nakon Houstona, lagano se vraća u formu. Mislim da ću njoj taman pogoditi pik na dan utrke. Mislim da će sve moje cure ići ispod 69 minuta, rušiti osobni, naravno i biti među prvih 5 cura na utrci ako ne i tri. Eto to su moje prognoze. Houston sam pogodio, samo me zeznuo s Daribom onaj vjetar.
Ovdje nema sumnje, idealni uvjeti za obaranje svjetskog rekorda.Idemo, juuuupiiiiiii!
A koji sam tek frajer. Radim na najjačem polumaratonu u svijetu u dvostrukoj ulozi. Timer ChamponChipa, Start/Finish line kordinator i trener svih pobjednika. Juuuuuhhhhhhuuuuu!
Sto para sa svih strana, kam god da se okrenem, stanem, cure pare, a mene boli džon. Trenutna mjesečna plaća mi je oko 4.000 eur, nakon Dubaija još više. Cilj mi je za pet godina doć do 15.000 eur mjesečno, a onda … me stvarno pare više neće zanimati. Samo da vidim što mogu. Kako ću se smijati za 5 godina kad budem ovo čitao, zato i pišem, da me gura i da ljudi vide da mogu kaj god požele, da su si granice sami postavili. Granica dragi moji nema. Granice ne postoje. Granice su u vašim glavama.
Sjećam se onog perioda kad smo Jele i ja prekinuli. Kad sam ostao sam u kući u Lučkom. Stjepan Božić mi obećao hrpu novca nakon meča. Radio sam s njim 4 godine besplatno. Trebalo je to naplatiti. I onda me zajaši za pare. Još ih ni dan danas nisam dobio. To je bilo prije 5 godina. Mada sam sad prije nego sam otišao u Etiopiju dogovorio s njim dobru cijenu, 1.500 eur mjesečno. Ali, htjedoh reći. U to vrijeme nisam imao ništa. Nula. Jeo sam šljive od susjeda za doručak, ručak i večeru. A ostatak dana provodio na WC sa proljevom. Zavukao se u svoj jad, da ne mogu bolje, da je to tako. I eto mi. Puf! Kaj poželiš to i dobiješ. Sad si želim 15.000 eur mjesečno. Hihihihihihi! A koji posao imam, juuuupi. Uživancija!
ćelavi na poslu sa šalicom čaja,
ćelavi bastard je shvatio da je život igra
i da bu pobijedio u igri života
jen, dva, tri, četiri.
idemo pare curite mi sa svih strana
ja bum sijedio i čekao
uživao, putovao, smijao se i sve.
kaj si čovjek može sve smislit
pa to nema nigdje!
Ja sam najbolji!
Iz Etiopije nam piše: Nikola Borić
Veljača, 2009. godine