Tko ima gene pobjednika?

U predvečerje pred neku utrku postavlja se tisuću pitanja o tome što bi se još moglo učiniti da bi sutrašnji dan završili što brži, ljepši bolji i zadovoljniji. Jesu li to kompresivne čarape, jesu li to možda one kante prašine što iz Nizozemske dolaze na poštu u Sloveniji pa ih mućkaš svaku večer, a možda su ipak tenisice, one za 250 eura i činjenica da ih nemam, razlog što ću sutra podbaciti?

U predvečerje utrke na tržište je stigao novi proizvod. Ekskluzivno predstavljen na nedavnom Svjetskom kongresu sportske medicine u Rimu pred više od 2 tisuće znanstvenika iz cijelog svijeta. Predstavljen od strane prof. Klissourasa  koji se  cijeli svoj život bavi proučavanjem veze između genetike i sporta, koji je radio na slavnom McGill Sveučilištu u Kanadi i gostujućem profesoru u Tokiju, Pragu, Londonu. Predavanje je održano u kongresnoj  dvorani A Rome Cavalieri Hotela s ekskluzivnim pogledom na kupolu bazilike Sv. Petra.

Pretpostavljam da nakon ove najave, čijeg prštećeg snobizma se ne bi posramila ni Gloria, već mnogi vade kreditne kartice i čekaju da se pojavi broj računa na koji se može naručiti nekoliko desetaka komad TOGA.

Na žalost ili sreću TO, nema cijene. TO se ne može kupiti. TO je besplatno. TO ima svatko od nas. TO su naši geni.

E, sad  pa nemamo svi te gene. Možda crni Afrikanci, pokoji Marokanac. Mi smo stvoreni za nogomet, rukomet, kamena s ramena.

Predavanje prof. Klissourasa je bilo o novom smjeru u genetici koji se zove epigenetika.  Drugim riječima , svi mi imamo gene i za trkača i rukometaša i dizača utega samo je pitanje da li će se ono aktivirati ili ne i pod kojim utjecajima.

Koja je vjerojatnost da u Hrvatskoj, u seoskoj sredini ili gradskom kvartu, radnim danom popodne skupina školaraca trči? Ono, utrkuju se po livadi. Vrlo mala. Eventualno u kakvom sportskom klubu, a to ionako nije popularan sport, medijski slabo pokriven, financijski neisplativ i konačno vrlo zahtjevan. Da ganjaju loptu, već je veća vjerojatnost, iako i taj trend opada. Na sreću mediji nas bombardiraju s nogometom i preko mjere pa se interes za taj sport održava na visokoj razini .

S druge strane, mali Etiopljani ili Kenijci, jedino mogu trčati. Prije je to bio način putovanja, a s prodorom  njihovih atletičara u svijet to je način da se iz crvene zemljane prašine dođe na crveni tartan jednog Rima, Londona, Berlina i Dijamantu ligu pa na taj način osigura egzistencija.

Motivacija

Motivacija je ono bitno što će omogućiti da iskoristimo svoj genetski potencijal u potpunosti. To znači da trenažni proces koji krene u djetinjstvu  mora biti praćen motivacijom da potraje dovoljno godina da se ispuni. Motivacija kenijskog djeteta raste s pomišlju na blatom zidanu kućicu, krave ili slum u velikom gradu u zamjenu za poboljšani socioekonomski statusi tipa tekuće vode, čvrstog objekta za život i luksuza života u europskom gradu. Motivacija zapadnoeuropskog djeteta pada s pomišlju da će trebati žrtvovati puno vremena, muke i truda, a da neće poboljšati socioekonomski status, dapače moglo bi se i suprotno  dogoditi.  S druge strane 18. mjesto u momčadi nogometnog prvoligaša osigurava vrlo pristojan život.

Geni

Geni su strukture svake stanice koji daju „kalup“ za proteine. Proteini pak grade razne strukture u stanici npr. mitohondrije mišića. Mitohondriji pak su jedan od kotačića koji čine ono što zovemo izdržljivošću. Da bi se genetski potencijal za „stvaranje kvalitetnih mitohondrija“ ispunio do maksimuma treba tijelo provocirati na stvaranje istog, a provokacija je dugogodišnji sustavni i progresivni trening. Ne 2 godine, ne 5 godina. Puno više.

Epigenetika na djelu

Kao primjer da geni koje dobijemo nisu presudni,  navodi slučaj 2 talijanska brata blizanca, hodača na 20km, od kojih je jedan bio jednom na Olimpijskim igrama u Moskvi i zauzeo 11. mjesto, a drugi je bio olimpijski pobjednik te utrke i svjetski prvak 1987. i 1991. te aktualni svjetski rekorder na 20 km. Trenirao ih je isti trener k tome i treći brat. Apsolutno isti geni, isti treninzi, različiti rezultati.

Zaključak bi bio da sustavnim radom, psihološkom motivacijom i karakterom možemo aktivirati gene i poboljšavati njihov učinak na naše rezultate.

Bez obzira što trenutno na vidiku nemamo trkače sposobne za vrhunske rezultate, što svijet nema odgovor na dominaciju s Rift Valleya,  epigenetika je vrlo očita u našem trkačkom miljeu.

Škole trčanja. Od osoba koje su do prije par mjeseci sjedile i kretale se malo ili nimalo stvorene su osobe koje mogu pretrčati 21km. U tijeku nekoliko mjeseci potrebno je bilo stvoriti fiziološke sustave tijela koji će podnijeti tu utrku, a to se postiglo progresivnim treningom tijela uz sveukupnu asistenciju psihe i motivaciju od strane voditelja kao i samih osoba koje su sudjelovale u školama. Da bi se stvorio hemoglobin, mitohondriji, lanci za razgradnju masti, ubrzana razgradnja glikogena i ostali sustavi geni su se morali dodatno aktivirati i „probuditi“.

Predavanje o epigenetici je bilo odgovor na novi trend gdje su se komercijalizirala genska analiza. Naime internetom kola puno oglasa tipa „Pošaljite svoju krv i 409 funti i dati ćemo vam odgovor na to da li imate gene za izdržljivost, eksplozivnost,…“.

Nažalost, u tim tvrtkama za analizu rade i ugledni znanstvenici, koji su dušu prodali za novac te svjesno znaju da prodaju „muda pod bubrege“. Pa tako ako imate gen za ACE (jedan enzim) to znači da ste stvoreni za izdržljivost.

To je ista logika kao da kažete da će osnovni model Renaulta Clia pobijediti na Paris-Dakar utrci jer ste mu ugradili amortizere koje je nosio pobjednik te utrke prošle godine. To zvuči i je besmisleno jer je tu još mnogo kotačića koji čine dobar auto za takvu utrku. Isto je i s ACE genom.

Dakle, samo sustavan rad, motivacija  i znanje daju rezultate. Bez obzira jeste crni, crveni ili bijeli.

Uostalom razni Kostelići i Vlašići su dobar primjer za to. Motivacija koju mi zovemo fanatizmom i težak rad kojeg zovemo brutalnošću. Očito je naše društvo  prerazmaženo da sustavno stvara svjetske prvake.

Napisao: Pavao Vlahek