Trčanje cestovnih maratona i ultramaratona ne smatram samo sportom, nego smatram ratom duše i uma, a maratonce ne smatram samo sportašima nego ratnicima. Ratnici rade ono što vole i nikada ne odustaju od svojih ideala i ciljeva. Mi volimo sate i sate provoditi na cesti trčeći, volimo na tisuće kilometara pretrčati godišnje, volimo bol koja se javi na treningu ili utrci nakon 40-50 pretrčanih kilometara i tom boli zadovoljavamo svoje potrebe i time dobivamo zadovoljstvo u svome nemirnome duhu.
Kada me netko pita zašto sam počeo trčati, teško mu mogu objasniti i zato o trčanju mogu pričati samo s ratnicima poput mene koji također ne mogu objasniti zašto su počeli trčati, s ratnicima koji ne mogu objasniti običnim smrtnicima da svoje pretrčane kilometre nije počinjao niti ih je prestajao, on ih je samo činio i dalje ih čini.
Osobno ne tražim savršenstvo niti pobjedu na utrkama, ne želim zlatnu medalju primiti na cilju u koji sam utrčao neranjiv jer tada me prestaje krasiti epitet ratnika. Baš naprotiv, ja želim biti ranjiv i takav izranjavan utrčati u cilj jer ta ranjivot ratnika čini najhrabrijim stvorenjem na svijetu.
Mi, ljudi, smo nezahvalna bića. Kada nešto ne postignemo što smo naumili počinjemo žaliti i patiti za neostvarenim snom, ali kada i ostvarimo snove također počinjemo patiti jer ostvareni san ne možemo zadržati vječno. Zato samo želim trenirati i trčati, obećati svojoj duši i umu da ću pokušati doći do cilja jer vjerovati u pokušaj i siguran uspjeh nije isto vjerovanje.
Ne želim se potpuno prepustiti snovima u kojima počiva cilj i zlatna medalja, samo se želim prepustiti jednoj stvari koja je često za čovjeka nedodirljiva, a to je kontrola. Želim imati kontrolu nad onim što mi se događa jer kontrola krasi hrabrost ratnika!
Autor: Krešimir Šimić