Kako je počelo?
Na jednom od ovakvih druženja, 2008. godine, nastala je ideja o mom odlasku u Etiopiju. Iskreno, sve se tako nekako brzo izdešavalo da se nisam uspio ni okrenuti. Husseina, managera Amerikanca, podrijetlom iz Libije upoznao sam prije godinu dana, 2007. godine, kad je snimljena i ova slika. Bili smo u popularnom Piliću, na večeri koju je kao i uvijek organizirao Munir. Te godine, samo smo se upoznali. Početkom iduće tj. 2008. godine, do mene je došla neka ideja da bi mogao biti manager za atletičare iz Etiopije. Polako sam krenuo tim putem.
Guru Rajh je našao kuću, ja sam našao atletičare i dogovorio s Pankerom Hrvojem (a to je isto poglavlje za sebe) partnerstvo. Sve je išlo glatko dok se nisam ponovo vratio na istanbulski maraton i počeo sa Husseinom koji je jedan od najboljih managera na Svijetu, razgovarati o tome. S Husseinom sam se nekak brzo skompao. Slične priče, samo drugi kraj Svijeta i drugo vrijeme. Nakon toga… zum, zum. Nisam ni raspakirao stvari iz Turske, a Hussein je bio u Hrvatskoj. Doletio iz USA u Hrvatsku. Taman su mi se osušile oprane stvari iz Istanbula, a ja sam raspakiravao torbe u novi ormar u Etiopiji. Točnije u Adis Ababi.
Wow, kaj se desilo? Koja je to brzina bila, a koja tek promjena. Ova Salimova birtija sa slike, kao da je začarana ili su ovo magični leteći ćilimi na kojima sjedim? Uz nargilu i čaj sve moje velike ostvarene ideje počele su tu. Tu je počela priča 2006. godine o otvaranju ChamionChipa Turkey. Tu je počela priča s Pankerom o partnerstvu za novi posao s Etiopljanima (nakon što su Jelena, Marko, Panker i Vedran imali viška vremena na aerodromu u Istanbulu po povratku u Hrvatsku iz Jordana). Tu je počela priča sa Husseinom o odlasku u Etiopiju!
PRIČA PRVA: Adis Abeba
Prošlo je i prvih 30 dana u Etiopiji. Prošlo? Projurilo, nestalo! Kad prije? Etiopija. Nije to ona zemlja s ljudima koji nemaju kaj za jesti i umiru premršavi s velikim trbusima. Nije to zemlja u kojoj nema vode i gdje je sve suho. Nije to zemlja gdje su svi siromašni i hodaju bosi i goli po savani. Nije to ni zemlja gdje ljudi cijeli dan traže mali gomolj u pustinji da bi iz njega isisali 3 kapi kiselog soka.
Etiopija je Raj na Ekvatoru, gdje vrijeme sporije ide. Gdje imaš vremena za prijatelje. Gdje Sunce stalno sija. Etiopija je zemlja u kojoj možeš sjest na balkon, popiti čaj s mlijekom ujutro kad se Sunce budi iza visokih planina. Etiopija je zemlja gdje možeš imati vremena samo za sebe!
Mi smo odsjeli u centru zelene Adis Abebe, glavnog grada Etiopije. Po glavi mi se vrti pjesma „Adis Abeba šalalla la la a…..“ nekaj tipa „Serbus dragi Zagreb moj, kaj se skrivleš v megli toj….“. Grad je pravi, ogroman, 4.000.000 stanovnika (neki vele i 8.000.000), i svi stanovnici crni ?! Nisu baš svi – Hrva, ja i možda još troje ljudi smo bijeli. Pozdravljamo se na cesti kao da smo zajedno ovce pasli, na obližnjem proplanku, ono najbolji drugari, ruku u vatru bi gurnuo za čovjeka, a prvi put ga vidim.
Adis Ababa je četvrti po veličini grad na kontinentu i prostire se na 250 kvadratnih kilometra. Ima sve kaj treba za jedan jednostavan život. Za tako veliki grad, Adis je nevjerojatno prijateljski i sigurno nastrojen grad.
Adis Abeba is no ordinary African capital – dig in and enjoy.
Premda sam već jednom ostao bez mobitela i 100 para iz zadnjeg džepa, i dalje se osjećam sigurno. Mobitel sam posaugao kad sam jurio na ručak s trenerom. Na neku čudnu foru on je vidio kako mi klinac diže mobitel (ma da ja nisam ništa osjetio). Tj. vozač auta u kojem je bio trener, rekao mu je, s blaženim smiješkom na licu „pogledaj kako onom bijelcu kradu stvari„, pa se trener dao u potjeru za njim. Mali, jadan nije imao šanse jer trener Hađi trči maraton 2:12.47. Ulovio ga je ubrzo u nekom WC-u dok se dečkić pokušao presvući, da ga se ne skuži. Dobro ga je natamburao i oteo mu mobitel.
Glavne ceste u gradu su asfaltirane odlično, a ostale prašnjave. Ulice su prljave i neuredne. Vode ima puno, skoro kao crnaca. Dosta zalijevaju, sve je zeleno, puno palmi i raznog cvijeća. Kroz Adis teče više rijeka nego kroz Zagreb potoka! Čak i ove prašnjave ceste zalijevaju vodom da se ne praše toliko.
Kad imamo treninge ujutro poviše grada, sve se vidi kristalno čisto do nekih 7 ujutro (1 po Etiopskom) kad se odjednom iz grada počne dizati svijetložuta prašina. Prvi put kada sam to vidio mislio sam da se spušta magla, ali bila je čudna. Ovo kao da se diže sa zemlje visoko u zrak.
Za razliku od okolnih rubnih kvartova Adisa, centar ima provedenu vodu, struju i telefon. Premda to sve izgleda normalno dosta često nestane i struje i vode. Vode malo rjeđe, ali struje često. Ponekad samo na par minuta, a katkad i na par sati.
Mada nije to tako loše kako zvuči. Kad nestane struje, zasjednemo uz svijeće pa ćakulamo do dugo u noć. Jedino kaj nam se frižider otopi. Ali kaj sad.
Vanjska naselja i okolna sela nemaju vode ni struje provedene u kuće, a o telefonu ili internetu da ni ne pričam. Po vodu se ide u velikim 25-litarskim, žutim kanisterima od jestivog ulja, koje nose žene na leđima ili ako je više toga, onda magarci. Magarci se šeću po gradu, sami, po zebrama i križanjima kad idu doma.
Ljudi se jako loše brinu za magarce i ostale životinjice ili bolje da kažem da se ne brinu uopće. Sve su u jako lošem stanju – ozlijeđene, gladne, iscrpljene i neuredne. Ima jako puno peseka lutalica i rijetko koji pas s vlasnikom ili obratno. Ljudi kao da ne kuže da i te životinjice imaju inteligenciju, da ih mogu usmjeriti ili upravljati njima i bez da ih mlate kolcima po mršavim leđima.
Jedan izlazak u grad dovoljan je da vam zatreba pranje cipela, ali zato uz cestu ima na tisuće čistača cipela, koji uvijek imaju mušterija. Čarape baciš nakon odlaska u dućan na pranje, a nos… Prašina je prestrašna za nos, stalno krvari, nikako da prestane. Ali zato ne možeš vidjeti nikoga da puši ni na cesti ni u birtiji. Cigareta kao da ni nema. Izgleda da nije nikom bed ne zapaliti uz kavu, kao kod nas. Valjda zato kaj im je kava jako fina.
Dućani su jako loše opremljeni, nema većine proizvoda ili ih ima samo u dva velika supermarketa gdje kupuju stranci (naravno Hrva i ja jer smo mi carevi tu) i bogato stojeći Etiopljani (ne toliko kao mi, ali opet bolje od ostalih), a stvari su tamo skupe.
Kad uđeš u običan etiopski dućan, kao da izgubiš osjećaj u kojem si vremenu. Kao da si na kraju 70-tih (nije da se sjećam kako su izgledali dućani, ali na telki su bili takvi), a opet nisu 70-te jer ljudi imaju mobitele. Pa opet dođeš na blagajnu gdje ti u nekim dućanima račun pišu kemijskom olovkom na komad papira i računaju bez digitrona pa se opet zbuniš kao kopriva. Sad više ni ne kupujemo po takvim velikim dućanima već u malim naherenim kućicama napravljenim od valovitog lima u kojeg jedva stane prodavač i njegova roba. Naravno da mu je to i kuća, nikad ne izlazi iz svog dućana. Tu živi i spava, a iza obavlja veliku i malu nuždu po potrebi.
Po gradu šeću krave, pasu travu ili jedu smeće između dva smjera ceste (nije da je čest prizor, ali nađe se), a uz cestu pored silnog šarenog voća prodaju se koze i ovce, leže u hladu dok ne dođe kupac, pa je prikolju tamo, fino na licu mjesta.
Ukoliko je ne prikolju tamo, nasred ceste, onda je prime za zadnje noge i otfuraju doma kao tačke. Kožu si možeš posebno kupit, nakon klanja, ili ostavit da je netko drugi uzme. A ako si hoćeš skuhati kokošju juhu, kupiš si kokoš na cesti, uzmeš ju za noge pa je onako u polunesvijesti, naopačke otfuraš doma zaklat. Klinci kad nose koku doma, tako naopačke, obavezno joj već udare glavom o asfalt svakim korakom, jer su preniski pa je ne mogu držati visoko.
Mislim da ćemo sutra jest juhu od 2 do 3 koke s janjećim papcima koji vise sa koža pobacanih po autobusnim stanicama.
U gradu se jako puno gradi, niču nove zgrade k’o gljive poslije kiše. Skoro pa da ni ne skužiš da si jučer prolazio tu i da je ista cesta jer je nastalo novo gradilište. Većina atletičara poput Bekellea i Hailea grade u strogom centru najskuplje fensi hotele. Skele su im od drveta (eukaliptusa kojem skinu koru) i kupuju se na svakom ćošku.
Kuće i auti su užasno skupi: stan od 80 kvadrata košta oko 1.000.000 dolara. Uopće ne znam za koga rade te silne zgrade i tko to kupuje, jer ih 90% nema za cipele (svi nose sandale – mislim većina). Hm, teško da se to mogu i nazvati sandale. To su uglavnom gumene cipeliške koje su naravno u jednoj boji i izlivene u jednom komadu. Naravno da je modni detalj žniranaca i rupa za žnirance.
Čak sam si i ja kupio jedne Tommy (crooksice original Made in Ethiopia) za 7,5 kn. Tj. drug Hrva mi ih je kupio kao Božićni poklon na moj nagovor. Nego da se vratim na aute. Šljukava toyota u stanju k’o stara fiesta mog frenda Oleta košta oko 20.000 $. Benzin košta 4 kn/l, tak da mi baš i nije jasno ‘ko koga tu zeza za te cijene benzina po svijetu. Sve su to gluposti!
Iz Etiopije nam piše: Nikola Borić