Dvadeset i prvo izdanje Večernjakovog maratona pamtiti će se po tome što smo prvi puta premašili brojku od 1000 maratonaca i polumaratonaca, no to je nažalost jedini korak naprijed koji je učinjen u odnosu na prijašnje godine. Utrku polumaratona završilo je 610 trkača i 205 trkačica što je 23% više nego godinu prije, dok je maratonsku utrku završilo 212 trkača i 36 trkačica što je 7,5% manje nego 2011. godine.
Ovo su čisto statistički podaci, ali govore kako je trčanje u Hrvatskoj sve popularnije i možemo očekivati daljnji trend porasta trkačica i trkača, pogotovo na polumaratonu koji je rekreativcima i donedavnim početnicima ipak puno prihvatljivija distanca od maratona. To ponajviše možemo zahvaliti pokretanju škola trčanja za odrasle, najprije u Zagrebu, a sada se šire i po ostalim krajevima Hrvatske (Rijeka, Osijek). Zasigurno će se u godinama koje slijede, potaknuti iskustvima trkača koji pohađaju ove škole, sve veći broj ljudi odlučiti uključiti u svijet trčanja. A taj napredak će morati dovesti i do pomaka u organizaciji na bolje jer iz godine u godinu slušamo iste pritudžbe, od kojih je većina opravdana, a to trkače odbija od utrke, pogotovo jer se u trkačkom kalendaru pojavljuje sve veći broj „manjih“ utrka s puno boljom organizacijom. Pozitivno je to što ovo nisu neke velike stvari i mogu se vrlo brzo ispraviti, a evo najvećih problema koji su se javili ove godine:
- loša informiranost građana o održavanju utrke
- prevelika gužva na prijavama što se može riješiti s još 5-6 ljudi i dva stola za prijave
- bolje i češće okrepne stanice (nikad se još nije dogodilo da je prva okrepna stanica nakon 7,5km, a na ovaj broj ljudi trebalo bi biti više ljudi i stolova na svakoj okrepi)
- regulacija prometa (još uvijek ne kužim zašto se pola New Yorka može potpuno zatvoriti na cijeli dan, a dio Zagreba ne na nekoliko sati)
Mislim kako su ove četiri točke najveći problemi i ako se to popravi slijedeće godine maraton će biti puno bolji. Postoji još nekih manjih zamjerki, no one su manje bitne i ako ovo bude štimalo nitko ih se neće ni sjetiti.
A sad mogu napisati i koju riječ o samoj utrci. Kvantitet (ni) ovaj put nije značio kvalitet. Iako smo imali nekoliko trkača iz Afrike, ove godine smo ostali bez rekorda staze u muškoj konkurenciji. Na maratonu je slavio Wycliffe Kipkorir Biwot iz Kenije u vremenu 2:25:09 što je gotovo 9 minuta sporije od rekorda staze kojeg drži Đuro Kodžo iz 2008. godine. Kod žena je najbrža bila srpska olimpijka Ana Subotić koja je trčala 2:43:32 što je također 8 minuta sporije od lanjskog pobjedničkog vremena Lucie Kimani. Pehar za najbržeg na muškom polumaratonu je otišao također u Keniju i to u ruke Davida Kipkoecha Ndusua koji je 21,1km dugu stazu istrčao za 1:07:18, dok smo jedini rekord staze vidjeli na polumaratonskoj utrci žena gdje je slavila Mađarica Zsofia Erdelyi s rezultatom 1:16:15. Od naših maratonaca najbrži je bio „vječni mladić“ Drago Paripović koji je s 53 godine istrčao fenomenalnih 2:36:47 i time osvojio 4. mjesto u utrci te zasjeo na prvo mjesto ovogodišnje rang liste hrvatskih maratonaca. Od Hrvatica najbrža je bila Marija Vrajić koja je po tko zna koji put ove godine istrčala maraton ispod 3h, točnije 2:59:14 što joj je donijelo drugo mjesto u utrci. Od polumaratonaca iz Hrvatske najbrži je bio mladi Goran Grdenić u vremenu 1:10:22, a od cura Barbara Belušić s 1:19:14. I Barbari i Goranu to su osobni rekordi. Inače, vremenski uvjeti na utrci nisu bili ni blizu idealnih, pogotovo za maraton, pa smo mogli vidjeti veliki broj odustajanja, a veliki broj trkača podbacio je i po nekoliko desetaka minuta u odnosu na svoja najbolja vremena. Zanimljivo je da su među onima koji nisu završili utrku i dva službena „pacemakera“.
Večernjakov maraton bio je i ekipno prvenstvo Hrvatske u maratonu, a titule prvaka otišle su dečkima iz AK Sljeme koji su trčali u sastavu Milorad Vojvodić, Renato Pomahač i Ivan Murat, te curama iz AK Veteran u sastavu Marija Vrajić i Dubravka Vešligaj. Titula najbrojnijeg kolektiva ide curama i dečkima iz adidas škole trčanja. Sa 100 ljudi na polumaratonu i 24 na utrci građana bili su uvjerljivo najbrojnija „družina“ jučerašnje utrke.
Napisao: Goran Murić
rekordno je ali organizacijski je lose izvedeno pocevsi od prve okrepe koja je na 7.5 km , nakon toga volonteri nisu davali vodu na povratku u maksimiru. Tu je i losa procjena kad se pustanja tramvaja dok trkaci prolaze. prije bi se reklo da je po organizaciji 1 maraton a ne 21maraton
Autor teksta je cak i prilicno blag prema organizatorima kad je u pitanju sramota s registracijom u subotu. Naravno, nisu krive gospodje i gospodjice na prijavama nego onaj koji je to sve tako lose zamislio: ultrasporo pisanje racuna na paragon bloku bez ziga i pecata, 50 ljudi ceka na prijavu za polumaraton, a iako nikoga nema na maratonskoj liniji, oni ne preuzimaju… Da ne pricam kako mi je izbrisan komentar ovih propusta na njihovoj sluzbenoj fb stranici. Nadam se samo da to nije refleksija kvalitete kadrova kakvi obicno obitavaju u mnogim zagrebackim sportskim savezima. Ljudi su vam u vrijeme interneta cekali i po dva sata!!!
Meni je na povratku iz smjera Dubec u Jurišićevoj ispred pošte, pored policajca i onih mladih ‘čuvara’ utrke, ušla žena sa dva ogromna psa nasred staze. Skoro sam se sav slomio da ih izbjegnem, izletio izvan staze, opsovao i vratio se u trku. Bezveze, ljudi kraj mene su komentirali – pa ovo nije normalno, s psima na stazu utrke. Ali i to je moguće, kraj svih ljudi koji su osiguravali trku. Šteta za dan koji je gledano po vremenskim prilikama bio savršen. Prijavu sam kao i većina ljudi čekao skoro sat vremena u subotu popodne.
Osobno, za mene je ovo trka ko i svaka druga, 21 km i gotovo. ono što se dešava prije i poslije me ne zanima jer to sigurno ne utječe na moju trkaču sposobnost. Mi kao sudionici smo tamo da trčimo a ne da gledamo jel publika nasmijana. Iskreno, mene više smeta primitivizam nekih trkača nego sama situacija oko nas. Naime, nije prvi put da tokom trke dok pored nas rekreativaca prolazi vodeći tamnoputi kenijac/etijopljanin, čujem rasističke komentare, posprdna dobacivanja i sl. Jako neugodno. Drugo, žalosno je da neki trkači uopće naglas iznose bilo kakve komentare vezane uz druge trkače a da nisu vezani uz samo trčanje. Dakle, i među trkačima je nažalost puno primitivaca pa nije ni čudo da je i većina ”publike” još gora. Treba se priznati, jadan smo narod i gotovo.
Što se tiče same organizacije ne mogu se požaliti na situaciju s prijavama jer je netko drugi za mene podigao broj a samu startninu sam uplatila nekoliko dana ranije upravo da dotična osoba izbjegne takve guvže. Mislim da je situacija na trgu bila poprilično kaotična prije utrke jer je većina sponzorskih štandova i šatora nabijeno na startu/cilju a to je jedino mjesto gdje treba biti mjesta i to je jedino što me smetalo. Dakle – sam start – preuzak prostor iz kojeg se ulazi u dosta usku traku Jurišićeve, tu je bilo gaženja i presporog kretanja; i CILJ gdje kad uđete se lijepo zabijete u nekog koj tamo stoji i nešto (?) gleda….Drugo, sve ok, i kao i svugdje kod nas treba poraditi na promociji utrke i to je to. Prije desetak dana sam bila u Ljubljani a tamo već sve spremno za maraton…
Godinama prigovaramo,predlažemo i…ništa.Ajmo dalje,jednog lijepog dana će skužiti ili će se promijeniti garnitura koja ne kuži.Da ne ponavljam što su drugi napisali,nadodajem:Atmosfera,važno je pozvati neke bandove,rock,reggae,jazz…..
Mladi bandovi bi bili počašćeni pozivom da sviraju pred puno ljudi.Rezultat:Ima puno načina za dovesti nekog kvalitetnog ko može srušiti rekord staze.Bolji rezultat znači veću popularnost,masovnost i na koncu zaradu.Jedan od načina je stupiti u kontakt s Nikolom Borićem koji je trener Etiopljana.Da pošalje svoje drugorazredne(prvorazredne ne možemo platiti)skinuli bi na barem 2.10.Na kraju,komentar Karle je bio o rsističkim primjedbama.I na Zapadu toga ima samo su oni perfidniji u tome.Primitivizam je u glavi a ne u Hrvatskoj,toga ima svugdje.