Sada čitate
Prolom

Prolom

Sa šalicom kave u ruci, Vilko priđe prozoru i pogleda u natmureno nebo: tamni su se oblaci valjali jureći prema brdima, prema Učki, magnetu za oblake. Vjetar nije bio hladan, stojeći uz širom otvoreni prozor, ustanovi Vilko, proljeće je već nastupilo, ali sve ostalo, sivo nebo, oblaci, drveće koje podrhtava pod naletima vjetra, sve je to govorilo kako zima još nije umrla, ne predaje se još uvijek, i danas će zagristi ledenim zubima u blagi proljetni dan. Primjećivalo se to i na rijetkim prolaznicima koji su se užurbano kretali ulicom, ruku duboko zavučenih u džepove i pognutih glava. Nije dan za uživanje u šetnji. Nije dan ni za trčanje.

- Oglas -

Lako je pomisliti takvog što. Ali ne-trčati, ostati čitav dan u kući, mirovati … eh, pa to je već malo teže. Vilko je znao da, ukoliko jutros ne istrči svoju uobičajenu rundu, da će čitavog dana biti razdražljiv, neće moći čitati, neće moći … jednostavno, neće funkcionirati onako kako treba i kako voli funkcionirati. Ovisnost.

Istog trena, kad mu je ta misao sinula, Vilko se trgne i reče glasno, iako ga nitko osim njegovog psa nije mogao čuti:

– Ma nek’ i sjekire padaju, odoh ja!

Pas, patuljasti pinč, veselo poskoči i zamaše repom.

– Ne ti, lijepa moja – tiho reče Vilko češkajući kujicu iza ušiju. – Vrlo je moguća kiša, a znamo da ti kišu ne voliš. Ostaješ kući, danas trčim sam.

Bez žurbe, trčeći brzinom koja mu je najviše odgovarala, Vilko ostavi cestu iza sebe i uđe u šumu, osjećajući radosno uzbuđenje: pravo uživanje u trčanju tek sad, ovdje u šumi, počinje. Visoki borovi gotovo su sasvim zaustavili vjetar i u šumi je bilo začuđujuće tiho i Vilko je grabio kratkim i brzim koracima uzbrdo, uskom i vijugavom šumskom stazom.

Jutro se, upravo u trenutku kad je dotrčao do posljednjeg uspona, do samog podnožja brda, njegovog današnjeg cilja, odjednom pretvorilo u večer. Vilko uspori, gotovo se sasvim zaustavi, pa podigne glavu prema nebu i iznad visokih šiljatih borova koji su podrhtavali, ugleda crno i prijeteće ljutito olujno nebo.

Da se vrati? Ako se sad okrene i stušti niz brdo, možda i izbjegne pljusak koji, Vilko je to znao, duboko osjećajući u sebi, samo što nije otpočeo. Kratki je trenutak, lagano i sve sporije trčeći uskom stazom oklijevao, a onda donese odluku, nagne se prema naprijed i jurne uz brdo.

Pogleda uprtog u zemlju, jer teren je tu bio strm i vlažan i mogao bi se svakog časa poskliznuti i pasti, Vilko začuje neobičan šum i samo što se zapitao koji li se vrag događa, kiša se stušti s crnog neba bremenitog oblacima. Činilo se, kao da je kasni sumrak odjednom zavladao, sve se odjednom umotalo u vlažnu tamu.

Gotovo istog časa, kad je pljusak otpočeo, Vilko je bio sasvim mokar, ali sad  je već sasvim blizu vrhu brda i nije mario previše: lako će se sjuriti do kuće tih nekoliko kilometara. Neće biti toliko strašno, koliko je pomišljao da će biti.

Dotrčavši na vrh, baci pogled prema nebu, sivo-crnom, uzburkanom,  i upravo tog časa bljesne munja i koji trenutak kasnije prolomi se prasak groma. A onda, kao da snažna kiša nije bila već sasvim dovoljna, led zabubnja po krošnjama, po zemlji, udari Vilka po licu i osjetivši bol, Vilko shvati: đavo je odnio šalu, mora juriti prema kući, ovo može biti opasno.

Trčeći što je brže mogao, ali i jako pazeći na svaki korak, što ga je umaralo, jer posklizne li se, izgubi li ravnotežu i padne, svašta se može dogoditi. Nije želio ni misliti na tu mogućnost. Pognute glave, dok su ga ledene bobice nesmiljeno udarale po leđima i nezaštićenoj glavi i golom vratu, jurio je nizbrdo, priželjkujući što prije izletjeti iz šume, stupiti na cestu, na asfalt, kad će mogućnost pada biti nešto manja i vidljivost bolja, veća.

Ali na cesti, nova opasnost zlokobno je hučala prema njemu: kišna bujica duboka oko dvadeset centimetara prekrila mu je tenisice i što je bilo najgore, sakrila od pogleda asfalt. Pljuskao je kroz bujicu, dok su prema njemu klizile kroz kišnu zavjesu žute oči automobila sporo napredujući. Munje su sijevale, gromovi udarali, sasvim u blizini, činilo se Vilku, a malene loptice leda odskakivale od asfalta prekrivenog  bujicom kišnice. Glava ga je počela boljeti, udarci leda činili su svoje i Vilko je znao da mora ubrzati, malo riskirati, ali mora što prije skloniti se od nepogode kakvu još nikad na svojim dugogodišnjim trčanjima nije doživio.

Preporuka za čitanje

Korak mu je postao brži i duži i odjednom se Vilko uspravi, naceri prema crnom nebu, ovog puta ne mareći za bol kojeg mu je pričinjala smrznuta kiša i trčao je sve brže i brže i sve lakše i lakše i nimalo ne osjećajući umor. Umjesto umora, neka luda sreća napinjala mu grudni koš i dok su ga ledene bobice udarala u lice, Vilko zapjeva glasno i ne mareći hoće li ga netko čuti, jer sad je već bio blizu kuće i sretao je rijetke prolaznike koji su žurili skloniti se s nepogode.

Stigao je. Vilko otključa ulazna vrata zgrade i dalje nesvjesno pjevušeći stih iz rock-opere “Jesus Christ, Jesus Christ, Jesus Christ superstar” i razdragano se cereći uleti u zgradu, sklanjajući se s nevremena, ostavljajući huk ledene kiše iza sebe, dok mu se sa kose, trenirke, škriputavih tenisica slijevala mala rijeka kišnice i gotovo se sudari sa susjedom.

– Mora da si sasvim poludio – reče mu ona umjesto pozdrava.

Vilko ne odgovori, samo je razdragano pogleda.

– Još i pjeva! – dobaci začuđeno susjeda za Vilkom, koji se već uspinjao stepenicama grabeći po dvije, tri odjednom, pa zaviče za njim: – Razboljeti ćeš se, budalo jedna!

Vilka nisu dirale susjedine riječi, već je i previše puta čuo slične primjedbe, a da bi mu one još nešto značile. Žurio je u susret lavežu koje je dopiralo do njega udaljeno sad samo još dva kata: kujica je čula da dolazi. Eto nekog tko mu se raduje i ne smatra ga ludim.

Copyright © 2016. by misko – zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Pogledajte komentare (0)
Na vrh stranice