Donosim vam osobni osvrt na svoj nastup na ovogdišnjem izdanju UTMB ® TDS® utrci na kojoj sam završio “slučajno” jer se dogodio propust prilikom registracije. Planirao sam ići na CCC (100 km / +6100m), ali sam prijavio TDS (145 km / +9100 m).
Utrka nije niti krenula kako treba, a vrijeme nam nije bilo naklonjeno. Prije starta smo saznali da će biti kiše, a s obzirom da je težak i tehnički zahtjevan teren, sve je nagovještavalo da neće biti bajno. Utrku sam krenuo lagano s obzirom da je prvih 51 km lakši teren. Negdje oko 30-og km počinje padati kiša što za razliku od ostalih trkača ignoriram dok u jednom trenutku nisam shvatio da su mi ruke skroz crvene i da se počinjem tresti. Stajem da bih se obukao no kako sam promrzao i dalje sam se tresao dok sam nastavljao koliko toliko trčati.
Dolaskom na okrepu nisam znao što bih te zovem svoj support (djevojku Barbaru i prijatelja Roberta) te im govorim da jednostavno ne osjetim ruke, tresem se i razmišljam o odustajanju. No, oni mi na to govore da imam veliku pratnju sa svih strana da ne razmišljam o odustajanju. Tu sam i ja sebi već počeo govoriti da nisam došao odustati nego završiti utrku.
Nastavljam dalje prema prvoj tranziciji gdje se svakim kilometrom temperatura diže i prestaje kiša što meni daje motivaciju za nastavkom dalje. Unatoč svim problemima i preprekama dolazim u vremenu kojem sam si zacrtao na prvu okrepu. Robert me čeka par sto metara dalje i trčkara sa mnom te me Barbara čeka na okrepi. Govore mi sve šta je i kako je, ohrabrili me još više. Zadržao sam se 20-ak min, pojeo sam, presvukao se, dobio se i krećem dalje prema najzahtjevnijem djelu staze 40 km s 3100 uspona.
U tom dijelu staze me čeka najstrmiji uspon koji ima u 4,8 km 1200 m visinske i odmah iza njega ide još 300 m u visinu tako da je praktički 1500 m u komadu gdje mi za neko čudo ide jako dobro. Prestižem ljude, super se osjećam i onda opet pakao.
Dolaskom na vrh brda vidim grupu trkača. Bilo ih je u tom trenutku 30-ak, prolazim, cvikaju me i zaustavljaju te nam govore da ćemo biti zadržani 20-ak minuta radi helikoptera. Neki ljudi su bili i duže te su se zamotali astofolijom. Doznali smo da je bila nesreća, ali nismo znali da ja na žalost trkač poginuo.
Od trenutka kada su rekli da ćemo čekati 20-ak min prošlo je skoro dva sata. Nas je gore bilo 50-ak trkača te nakon dva sata puštaju nas dole po troje, a nažalost ostalih 1200 trkača je vraćeno i za njih je utrka bila prisilno gotova.
Ja sam se skupio među trkače pa meni osobno nije bilo hladno te mi nije bila potrebna astrofolija. Nakon što smo pušteni idemo dalje, jedva čekamo svi doći što prije na drugu okrepu te bez ikakvih informacija nastavljamo dalje.
Kad sam prolazio taj segment na kojem se dogodila nesreća nisam se iskreno niti začudio da se nešto dogodilo jer bila je i kiša. Jedan krivi korak i nema te. Čak sam se uplašilo i za samog sebe te sam išao dole “na sve četiri” jer bio sam i zgrčen radi predugog stajanja. Ostatak tog dijela je kombinacija Velebita i Biokova.
Nastavljam dalje po tom terenu gdje mi je na svakom brdu bilo sve teže. Tu sam pao i psihički i fizički jer na gorem terenu nisam bio nikada. I znao sam da moj plan od 26 h pada u vodu.
Nastavljam do tog 91-og kilometra da vidim šta ću dalje.
Što je utrka išla dalje to teren bio gori. Plakalo mi se od muke, čeka me moj support toliko me ohrabruju. I od tog trena iskreno nastavljam utrku radi svojeg supporta i svih ljudi koji su vjerovali u mene, slali poruke i podržavali.
Dobio sam se na drugoj okrepi, nastavljam dalje te nakon nekog vremena me zove Barbara i govori kako oni ne mogu stići na zadnju okrepu. Stižem na zadnju okrepu pokušavam naći snage za dalje i krećem u zadnji uspon, nakon par km strmog makadama gdje sam pomislio ajde nije tako tehnički zahtjevan teren. Dolazim do dijela gdje me nažalost staza spušta dolje i u daljini vidim vrh (Col de Tricot) na koji se trebam popeti. Gledam u njega i iskreno nisam znao šta bih napravio da li da se vratim ili ne?
Nastavljam dalje i naravno kiša opet krene padati. Tu sam bio već lud jer nemam gelova, nadao sam se masaži, nije mi bilo dobro. No, brzo sam okrenuo situaciju u svoju korist pa sam zadnjih 8 km došao za 45 min.
Sva ta patnja je vrijedila za ulazak u cilj, svi ljudi koji su me podržavali, pljeskali, navijači, nevjerojatan osjećaj!
Zadnji kilometar cijela moja ekipa trči sa mnom u cilj i tu napokon sve završava s vremenom od 30 h gdje je uračunato stajanje od dva sata.
Hvala još jednom svima koji su mi davali snagu i podršku tijekom cijele utrke, posebno mojem supportu! ❤️
* *
Savijet – ako se želite kazniti, probajte upast na TDS 🤣
Napisao: Nenad Ostojić, UTMB TDS finisher