Muenchenski se maraton inače održava tjedan dana nakon Oktoberfesta, tako da sam nažalost morao žrtvovati posjet istom. Na svu sreću, u Bavarskoj ima dovoljno pive i u ostalom dijelu godine, pa sam veći dio svog produljenog vikenda uživao u blagotvornom pšenično/ječmenom napitku s dodatkom hmelja.
Osim samog maratona, trči se i polumaraton, štafete i utrka na 10 km. Ukupno je bilo oko 11.000 trkača, od kojih je nešto više od 6.000 trčalo maraton.
Glede mojih želja i priprema, želio sam na ovom maratonu trčati ispod 3:30, a iskrena želja mi je bila 3:20. No čovjek snuje, bog (ili objektivne i subjektivne okolnosti) određuje.
U Muenchen smo (moja ženica, djeca i ja) doputovali u četvrtak, tako da smo tijekom petka i subote imali sasvim dovoljno vremena za posjet Alte Pinakothek, Deutsches Museumu i neizbježnoj Kaufingerstrasse, šopingholičarskoj meki. Nisam trčao od srijede, jer se prije maratona volim odmoriti i zaželjeti trčanja. No možda sam ipak trebao smanjiti konzumaciju kobasica koje zamamno mirišu sa svakog kioska…
Što se staze tiče, prilično je ravna, tako da su praktički jedini usponi i silasci na mostovima. Start i cilj su u Olympiaparku, s tim da je cilj na Olympiastadionu, na kojem se trči i (počasni) posljednji krug. Nakon starta malo se kruži gradskim ulicama i na šestom se kilometru ulazi u Englischer Garten, gradski park prilično sličan Maksimiru. Njime se trči desetak kilometara kada se vraća na gradske ulice i prelazi na istočnu obalu rijeke Isar gdje se idućih desetak kilometara trči po ne baš atraktivnim (barem ne turistički) kvartovima. Otprilike na 27-om kilometru trka se vraća u centar grada gdje se kruži (točnije rade petlje) polako napredujući prema cilju u Olympiaparku.
Organizacija je (predvidljivo) njemački pedantna, na čestim okrijepnim stanicama ima više nego dovoljno vode, izotoničnih napitaka, banana, limuna i nekakvih keksa, koji su izgledali toliko zdravo da ih se nisam usudio staviti u usta. Na posljednjoj okrijepnoj stanici bilo čak i pive (istinabog bezalkoholne). Nakon trke maratoncima je bila omogućena masaža i to na, po mojoj procjeni, 60 do 80 stolova, tako da se nije stvorila prevelika gužva. Osim tuširanja, maratonci su na raspolaganju imali i bazen u Olympia-Schwimhalle.
Atmosfera uz stazu baš i nije bila prevatrena. Minhenčani su pristojan svijet, pozdravljaju i bodre maratonce, ali nije baš da vise u grozdovima oko staze. Na par mjesta svirala je pleh muzika u lederhoznama, na jednom su mjestu nabijali bubnjari a na drugom je svirao rock-duo, ali me se najviše dojmila djevojčica koja je u Englischer Garten donijela bubanj i sama udarala pod drvetom. Sveukupno, s obzirom na broj trkača očekivao sam više publike.
Meteorološki gledano sam dan maratona je bio prekrasan i sunčan. Nažalost, za moj ukus bio je malo pretopao, pogotovo jer su prethodni dani bili ipak hladniji. Ujutro je bilo 9C, no ubrzo je temperatura skočila na 22C. U ljetnom razdoblju to bi bilo ugodno, međutim mislim da su se ljudi već aklimatizirali na hladnije vrijeme.
Moja jedina (veća) primjedba je na samu stazu. Naime, kao što sam spomenuo na šestom kilometru ulazi u park gdje se trči stazama širokim dva-tri metra. Pošto je to još početak maratona gužva je velika i teško je uhvatiti ritam već se mora slijediti gomila. Pretpostavljam da je želja organizatora bila da se posljednja trećina maratona trči kroz sam centar grada, no mislim da bi bilo bolje da dio kroz park izbace ili stave npr. od 20-og do 30-og kilometra. Nakon toga bi se stigla napraviti još jedna petlja kroz centar grada i onda do Olympiastadiona.
Čini mi se da sam maraton nije prebrz. Malo sam pogledao na internetu za posljednjih par godina i nisam vidio nijedan rezultat ispod 2:20. Dapače, čini mi se da je ovogodišnji rezultat 2:21:38 rekord, ali nisam siguran. Čini se da nije bilo ni stranaca (čitaj, Kenijaca i Etiopljana), već su uglavnom trčali Nijemci. Pobijedio je Steffen Justus iz Njemačke u muškoj konkurenciji s 2:21:38 i lokalna Melanie Hohenester s 2:49:19u ženskoj konkurenciji. Inače kompletni rezultati su ovdje: http://results.mikatiming.de/2008/muenchen/index.php?content=search
Iz Hrvatske sam na startnoj listi vidio jedino još Josipa Dikona koji je trčao maraton u sklopu olimpijskog triatlona, ako sam ga dobro shvatio. Nisam očekivao da ću ga vidjeti u toj silnoj gužvi, no na startu sam zapazio poznatu majicu AK Jastreb i u njoj hrvatskog 2x ironamana (iliti gvozdena). Računajući na podršku brojne hrvatske manjine u Muenchenu odjenuo sam majicu na kockice, i to se pokazalo kao pun pogodak. Kockice su očito svima prepoznatljive tako da bodrenje nisam doživio sam od već spomenute naše manjine već i od mnoštva Nijemaca. Naročito me razveselilo kada sam prilikom dolaskom na Marienplatz čuo s razglasa da upravo na trg dolazi Stjepko Jančijev iz Zagreba u Hrvatskoj (moj slobodan prijevod)! Čak mi je i ime točno izgovorio (što mi se u domovini ne događa baš uvijek)!
Kao što sam već spomenuo nisam bio baš posve zadovoljan svojim nastupom. Premda sam si ostvario zadani cilj 3:30, osjećao sam da mogu više. Zadao sam si ritam 5 min/km prvih 10-15 km, a zatim probati spuštati prema 4:40. Međutim gužva u Englischer Gartenu me nagnjavila više nego što sam očekivao. Premda me ubrzo počela smetati vrućina uspio sam do 35-og km ušparati 3-4 minute za ispod 3:30. Tada su se počele pokazivati loše strane pretjerane konzumacije konzumacije kobasica, leberkaesa i pive u zadnja dva dana i noge su počele protestirati. Još dva kilometra sam uspijevao držati 5 min/km, no tada je uslijedio pad. Kratkotrajno me digao postariji bračni par koji sa svog prozora vikao “Hrvatska, Hrvatska!”, no od 39-og km me u utrci održavao jedino stid da ne prohodam. Kada sam se dovukao do stadiona shvatio sam da još imam šansu svoju lijenu guzicu dovući do cilja ispod 3:30 i uspio sam zadnjim atomima snage proći na 3:29:49 netto, odnosno 3:33:10 brutto.
Nakon što koliko toliko došao k sebi, shvatio sam da je organizator zamislio da maratonci izađu sa središnjeg terena na kojem su se odmarali preko tirbina! Ne bih ovom prilikom ponovio što sam sve izgovorio dok sam se uspinjao na vrh tribina. Ukratko, nisam bio zadovoljan, no kada sam uvidio da se red za masažu sastoji od samo jednog čovjeka raspoloženje mi se bitno popravilo. A još kada nas je sestrična navečer sve odvela na večeru u tipičnu bavarsku seosku krčmu na izvrsnu klopu i kada su svi počeli kolutati očima od mog blebetanja o maratonu…
Dok sam trčao snimio sam nešto slika mobitelom, a neke je snimila moja žena s tribina.
Napisao i pofotkao: Stjepko Jančijev