Jedna od standardiziranih disciplina cestovnog trčanja je i trka na 10 kilometara. Standardizirana znači da se u njoj vode nacionalni, kontinentalni i svjetski rekordi, sezonske rang-liste, te da je uređena vrlo strogim i krutim pravilnikom IAAF-a, što znači da je za uvrštenje na sezonske i rekorderske liste neophodno imati certifikat o stazi, međunarodne suce i doping-kontrolu. Osim nje, u poveću porodicu priznatih dužina cestovnog trčanja spadaju trke na 15km, 20km, 25km, 30km, 100km, te nama dobro poznati polumaraton i maraton. Zanimljivo je da se svjetski rekordi na kraćim stazama priznaju u međuprolazima onih dužih, što je Gebrselassie već par puta iskoristio da u jednoj trci postavi po 2 rekorda! Svjetski rekord drži njegovo veličanstvo Haile s rezultatom 27:02, kojeg je postigao na uličnoj trci u katarskoj Dohi 2002. godine. Ovogodišnju rang-listu predvodi pak kenijski atletičar Moses Masai, koji je u travnju trčao 27:22, a zanimljivost (ne i iznenađenje!) nudi podatak da prvih 30 s te liste čine stanovnici afričke visoravni Rift Valey (po jedan iz Ugande, Tanzanije i Eritreje, trojica iz Etiopije i čak 24 iz Kenije). Najbolji Europljanin je Günther Wiedlinger, poznati austrijski stiplčezer, s rezultatom 27:10. Ispod 27:40 trčalo je ove godine 6 Europljana, ne mogu reći čistokrvnih, jer su među njima, primjerice – Šveđanin po imenu Mustafa, Francuz koji se zove El Hassan i Englez Mohammed, jbg!
Hrvatski rekord drži Slavko Petrović, koji je 2006. g. trku u Dublinu istrčao za 29:23. Osim tog, zaista lijepog rezultata, država nam se nema čime pohvaliti kada je u pitanju cestovni cener. U godišnjem cestovnom kalendaru, koji sada, btw, već ima preko 200 raznih natjecanja, postoji samo 6 trka u ovoj lijepoj i zapostavljenoj dužini. Što je još čudnije svih 6 se održava u relativno uskom području srednje Dalmacije (Galovac, Vrana, Poličnik, Solin, Split, Otok), što će reći da još jedino naši dragi Dalmoši cijene okrugle brojke standardnog formata. Ovog vikenda je održana najznačajnija od njih, trka «Sveti Luka» u malom mjestu Otok, nadomak Sinja. Najznačajnija po tome što je već nekoliko godina u kupu Hrvatske kojeg sačinjava 15-ak najvažnijih cestovnih trka u državi, što znači da je nadrasla lokalni nivo.
Točno 100 učesnika u glavnoj trci potvrđuje renome nacionalnog nivoa, tim više što je na trku došlo dosta trkača iz svih dijelova Hrvatske, kao npr. Osijeka, Varaždina, Koprivnice, Zagreba, Rijeke, Velike Gorice, Gospića, Gline, ali i domaćih iz Šibenika, Zadra, Splita, Visa i Sinja. A privučeni dugačkim nagradnim fondom (ukupno oko 25 tisuća kuna), došla su i dva (prvoplasirana) atletičara iz Srbije i Bosne.
Organizator trke A.K. «Otok», na čelu sa svojom alfom i omegom Ante Katićem, iznimno je gostoljubiv domaćin, što je u duhu i tradiciji kraja, i trkači se na ovoj trci zaista nemaju na što požaliti. Staza je označena svakog kilometra, skretanja su uočljiva pa mogućnost lutanja ne postoji, dvije okrepne stanice su više nego dovoljne za ovako kratku trku, u sportskom kompleksu imaju svlačionice i tuševe, poslije trke je vrlo bogata zakuska, i kao što rekoh, nagradni fond izuzetno dugačak pa si može omastiti brk oko 60 učesnika, dakle više od njih pola!
Prije glavne trke prethodi buljuk dičjih jurilica od predškolskog uzrasta pa sve do 8. razreda, na dužinama od 100 do 600 metara, na kojima je prodefiliralo još 100-tinjak domaće dice iz okolnih mista (Trilj, Vrlika, Sinj, Otok…), pa se ukupni broj onih koji su ove nedilje trčali popeo na priko dvista!
Mušku trku su već nakon prvog kruga od 3.3 km poveli Srbin Stolić i Bosanac Kodžo. Održali su se rame uz rame sve do ulaska na stadion lokalnog nogometnog kluba O.S.K., a kod posljednje korner zastavice je uslijedio kratki 50-metarski finiš kojeg je za dužinu vrata dobio Saša Stolić, inače brat poznatije atletičarke Sonje Stolić koja je prije mjesec dana pobijedila Oliveru Jeftić na krosu u Inđiji (inače, Sonja je nastupila na OI u Sydneyu u disciplini 5000m, u kojoj ima osobni rekord 15:33!).
ešto manje od minute iza njih dvojice u cilj je kao trećeplasirani ušao naš Zoran Žilić, član riječkog kluba «Kvarner Autotrans». Četvrti je Drago Paripović, prošlogodišnji pobjednik, koji će za manje od dva mjeseca preći u kategoriju M50?! Peto mjesto za Gorana Murića, čime je zaključena prva petorka koja je ušla u malo opipljiviji novčani fond.
Ženska trka u znaku još uvijek juniorke Valentine Belović, koja će tek dva dana poslije napuniti 18 godina. Za razliku od inače zaletavačkog sindroma, Tina se ovog puta upustila u nadmudrivanje, drugim riječima na taktiku monitoringa, praćenje direktnih protivnica do pred sami kraj. To joj se isplatilo na taj način da je pobijedila, a da se nije potrošila, a usput si je zela dost penezof. Što će dobro doći mladoj curi koja je već u radnom odnosu, popodne ide na doškolovanje, a treninge radi kasno navečer, nerijetko iza 9 navečer!? Ovom pobjedom Valentina je postala prva juniorska pobjednica na jednoj hrvatskoj Grand-Prix trci (ili Run-Reebok, ili Cro-Cup, kako se već zvalo u kojem periodu, počevši od 1997. godine). Priliku da statistiku podeblja imat će još cijelu sljedeću sezonu u kojoj će još uvijek trčati u juniorskoj konkurenciji. A ove nedjelje (26.10.) će u Ljubljani pokušati na svom prvom polumaratonu popraviti hrvatski juniorski rekord u toj disciplini, kojeg s rezultatom 1:26:27 drži Sinjanka Ana Poljak (Varaždin 2004). No, Tini bi nagodinu konkurenciju mogla raditi i povratnica Lidija Rajčić, koja je u Otoku otrčala svoju prvu trku nakon udaje i porodiljskog dopusta, naravno s novim prezimenom Maras. Ako se Lidija uspije tijekom zime vratiti svojoj ubitačnoj kilometraži, kojom je par godina harala diljem Hrvatske pa i šire, ostalim našim curama se ne piše dobro.
U ekipnom dijelu nemalo iznenađujuća pobjeda MK Marjan iz Splita. Klub koji je početkom godine ostao bez 4-5 svojih najboljih trkača (Šošići, Koceić, Jareb, Bradarić, koji su osnovali AK Solin), dobio je transfuziju u likovima mladih sestara Nikoline i Nataše Šustić, koje su osvježile hrvatsku scenu ove jeseni. Posebno je na sebe skrenula pažnju Nikolina, koja je nedavno u Zagrebu odlično istrčala svoj prvi maraton za 3:26, a na ovoj trci osvojila četvrto mjesto s lijepim vremenom 41:39. Očito se radi o odličnom repromaterijalu, cure su mlade, laganih nogu, brze, ne boje se maratona i vodstvu kluba Marjan prethode teški dani da ih zadrže jer ih vuci već salijetaju. Očitu živost su unijele u svoj, do sada inače prilično inertan klub, pa je ovog puta za Marjan u njihovoj najvećoj pobjedi u povijesti trčalo čak 17 trkača, brojka kojom su se posljednjih godina na raznim trkama mogli pohvaliti tek zagrebački klubovi Veteran i Sljeme. I drugo mjesto ekipnog poretka je pripalo klubu iz druge lige – Hrvatskom sokolu, koji će se nakon godinu izbivanja ponovo vratiti u viši rang natjecanja, skupa s AK Vrbovec, koji također ove godine proživljava renesansu, nakon nekoliko godina represije.
Nadamo se da će se organizatori cestovnih natjecanja ubuduće češće odlučivati za organizaciju ovakvih trka (i na 5km također!), jer privlače više mlađih natjecatelja nego polumaratoni i maratoni. Podatak da je ove nedjelje u Otoku nastupilo više trkača mlađih nego starijih od 40 godina (u omjeru 54:46) govori u prilog tome, i nešto bi se trebalo poraditi na tom planu. Za početak, u hrvatskom cestovnom kupu bi se morao drastično promijeniti omjer trka tipa polumaratona i maratona spram kratkih trka, koji je trenutno poražavajuće visok – 15:2. No, u rukovodstvu udruge koja bi mogla donijeti takve promjene sjede uglavnom upravo organizatori tih polumaratona, pa do nekih revolucionarnih iskoraka u tom smjeru sigurno neće biti. Tim više je za pohvaliti organizatora ove trke na ustrajnosti, jer je ovo bilo već 13. izdanje, obzirom da je prvo održano sad već daleke 1996. godine.