Maksimalna srčana frekvencija i njezina uloga u trkačkim performansama se često smatra važnim faktorom. Na temelju nje se izračunava i VO2 max (maksimalni primitak kisika kao pokazatelj aerobnih mogućnosti tj. “kondicije”) pa je time važna u navedenoj jednadžbi. Nažalost, u većini slučajeva, ona se računa na nedovoljno precizne načine čime i njezina uloga gubi na ozbiljnosti.

Najpoznatiji način računanja je u formuli gdje se od 220 oduzme broj godina. Navedeni izračun je rezultat jednog znanstvenog rada iz 1971. Neki drugi radovi preporučivali su brojke 214, 207,… Sve navedene brojke se temelje samo na teoriji. Tako da treninzi i tehnologija (monitori srčanog pulsa) maksimalne srčane frekvencije temeljeni na toj formuli nisu baš najtočniji.

Objektivno dobivena vrijednost maksimalne srčane frekvencije može se dobiti u laboratorijskim uvjetima trčanja na pokretnoj traci. Prema raznim protokolima i testovima postepeno se povećava brzina trčanja pa i nagib kojim se trči. Bilježi se srčana frekvencija i kada je brzina takva da je ispitanik „dao sve od sebe“ to je broj koji je najsličniji aktualnoj maksimalnoj srčanoj frekvenciji.

Slični se testovi mogu provesti i na izmjerenoj atletskoj stazi, a i današnja trkačka tehnologija (satovi, aplikacije) omogućava isto. Točnije određena maksimalna srčana frekvencija omogućiti će točnije treninge. Često se može dogoditi da trenutna frekvencija koju monitor pokazuje bude veća nego je po monitoru definirana maksimalna srčana frekvencija pa trkač trči na 110% maksimalne srčane frekvencije.

Najbolje je za takvo testiranje dati se u ruke stručnjacima koji mogu na siguran način dobiti točan rezultat, a ne dovesti zdravlje i životu opasnost za vrijeme testiranja.

Regularna ergometrijska testiranje (testiranja na pokretnoj traci ) u većini internističkih klinika neće pokazati maksimalnu srčanu frekvencije jer se po protokolima prekida puno prije maksimuma.

Takva testiranja i nemaju za cilj dobiti maksimalnu srčanu frekvenciju, nego vidjeti na elektrokardiogramu (EKG) kako se ponaša srce prilikom većih opterećenja. Za većinu normalnog življa to je hodanje brzinom od 6 km, a ako se poveća uz to i nagib, život je u opasnosti. Zato ih i izvode liječnici osposobljeni za analizu EKG i eventualnu intervenciju.

Kod sportskog ergometrijskog testiranja koje je najčešće i spiroergometrijsko (uključuje mjerenje nekih plućnih parametara pa ispitanik ima i masku na nosu i ustima koja bilježi plinove prilikom udaha i izdaha), opterećenja su maksimalna. Pretpostavlja se da je osoba zdrava, no ne bi bilo na odmet da je ispitivač educiran prepoznati osnovne patofiziološke procese u začetku te znati na njih reagirati.

Važno je znati i da je maksimalna srčana frekvencija koja se dobije prilikom trkačkog testa različita za druge sportove izdržljivosti (npr. plivanje) odnosno specifična za sportsku aktivnost. Pa je tako u trčanju nešto veća, nego u biciklizmu, a u odnosu na plivanje i značajno veća.

Napisao: Pavao Vlahek