Sada čitate
Lisa Stublić: Cross – zabavan početak moje trkačke karijere!

Lisa Stublić: Cross – zabavan početak moje trkačke karijere!

Ove nedjelje u Maksimiru se održava Ekipno prvenstvo Hrvatske u crossu i nevjerojatno sam uzbuđena! Iako sam svjesna da je sada moja ključna disciplina maraton, uvijek će biti meni dragih mjesta za cross utrke. Jednostavno zato što je cross obilježio početak moje atletske karijere.

- Oglas -

Dopustite mi da vam ukratko objasnim kako je sport za djecu organiziran u Sjedinjenim Američkim Državama iz razloga što se poprilično razlikuje od hrvatskog sustava. 

 

U Americi se djeca natječu u bilo kojem sportu koji odaberu u svojoj školi. Ne postoje klubovi kao ovdje u Hrvatskoj. Osim toga, treneri nisu profesionalci. Oni su najčešće učitelji i profesori sa afinitetom prema određenom sportu kojemu podučava djecu. Nije nužno da se trener nekada natjecao u dotičnom sportu ili da ga je studirao na nekom DIF-u.

Školska godina podijeljena je na tri sezone: jesenju, zimsku i proljetnu. Svaka sezona ima svoje pripadajuće sportove. Npr. ukoliko igrate američki nogomet obično ga trenirate samo najesen jer nije moguće natjecati se ili trenirati u tom sportu tijekom zimske ili proljetne sezone. S druge strane, ukoliko ste trkač na duge staze, imate sport za cijelu školsku godinu s obzirom da je jesen sezona crossa, dvoranska atletika se trenira tijekom zime, a utrke na otvorenom su rezervirane za proljeće.

Prije no što sam počela trčati, plesala sam. Step touch i balet, da budem preciznija. I bavila sam se time od svoje pete do šesnaeste godine. Plesati ne možete u školama već samo u privatnim plesnim studijima.

Na početku moje srednje škole profesor iz tjelesnog odgoja stvarno je želio da se uključim u neku sportsku aktivnost u sklopu škole. Točnije, da se priključim plivačkoj ekipi. Nije da sam bila talentirana za plivanje, samo sam bila jedina u svojoj generaciji koja je mogla preplivati cijelu duljinu bazena bez stajanja.
Plivanje me zapravo nije previše zanimalo no usprkos tome odlučila sam pokušati kako bi me profesor pustio na miru. Nepotrebno je napominjati da nisam dugo ostala u plivačkoj ekipi. Zapravo sam prekinula s plivanjem već nakon zagrijavanja! Trener je tražio da otplivamo nekoliko krugova. Ušla sam u vodu i plivala koliko sam brzo mogla. I potom sam izišla iz bazena. Trener mi je prišao i pitao kud sam se uputila. Odgovorila sam mu da sam odradila što je tražio i da sam gotova i idem kući. Smijao se i rekao kako se radilo tek u zagrijavanju. Zagrijavanju?? Čekaj zar ima još!? Nisam mogla vjerovati! U tom trenutku shvatila sam da je plivanje preteško za mene. I odustala sam.

Naravno, profesor je bio uzrujan zbog toga i molio me da se krenem s nekim drugim sportom, bilo kojim. Najesen je moguće birati između nekoliko različitih sportova: američki nogomet, nogomet (soccer), žensko plivanje (muško plivanje ide tijekom zime, ne znam zašto), odbojka, hokej na travi i cross trčanje. Od svih navedenih opcija mislila sam kako se mogu baviti samo cross trčanjem. Jednostavno nisam talentirana za timske sportove i ne bih bila dobra u njima. Cross je bila moja jedina opcija. Ne trebate loptu niti ovisite o drugim ljudima. Postojite samo vi i vaše tijelo. Mislila sam kako bih mogla biti solidna barem u tome. No čekalo me puno učenja. Jako puno!

 

Uz sportove svaka škola nudi i raznovrsne druge klubove i slobodne aktivnosti. Prije nego što sam se priključila cross country timu, bila sam uključena u školske aktivnosti potpuno suprotne od sportskih. Bila sam u školskom orkestru, crtačkom klubu, književnom klubu, kao i domaćinstvu (kuhanje i šivanje). Uobičajeno je da su djeca involvirana u nekoliko klubova / sportova. Ja ni u kom pogledu nisam bila sportski tip. Činjenica je da sam na satovima tjelesnog uvijek bila odabrana zadnja ili predzadnja! Tako da nisam imala pojma o sportu.

Prvi dan mog cross treninga bio je svojevrstan šok. Prije početka treninga trener me pitao kako se osjećam. Rekla sam mu da se bojim. Pitao me zašto i rekla sam mu da sam zabrinuta zbog toga što članstvo u timu može imati utjecaja na moje domaće zadaće. Trener me nije mogao pratiti. Rekao mi je da će sve biti u redu jer trening traje samo sat vremena, isto kao i klubovi koje sam ranije pohađala nakon škole. Bila sam u nevjerici. Rekla sam mu kako nije moguće da trening traje samo sat vremena. Opet se nismo shvatili, a on me počeo nasmijavati i pitao me koji je razlog mom nepovjerenju. Rekla sam mu kako nisam fizički sposobna pretrčati cijelu zemlju (doslovno sam shvatila „cross country“, op.a.) unutar samo sat vremena! Moj se trener počeo smijati i rekao je: “Što misliš o čemu se ovdje zapravo radi?“. Forrest Gump?!?!!!!?? “

Želim samo naglasiti to da je u engleskom jeziku izraz za kros – „cross country“ – i samo je u jednom slovu razlika od „across [the] country“ (preko cijele zemlje). Trener mi je pojasnio kako je „cross country“ utrka na samo 4 kilometra. Odahnula sam! Trener me potom upitao: “Zašto se za ime svijeta želiš uključiti u kros ekipu ako misliš da treba pretrčati cijelu zemlju??” Odgovorila sam mu vrlo jednostavno: “Zato što je to jedini sport u ovoj sezoni za koji mislim da ga mogu trenirati!“.
I tako sam ostala u kros ekipi. Kasnije sam se pridružila i timu koji je trenirao trčanje u dvorani tijekom zime, a u proljeće sam počela trčati i na otvorenom sa drugom ekipom. Za mene je trčanje bilo puno lakše od plivanja i činilo se da uživam u tome. Treninzi nisu bili prezahtjevni. U to doba moje duge staze bile su 5km, a normalni treninzi oko 2km i nismo zapravo radili nikakve prave dionice. Moj trener nije znao ništa o dionicama do mojeg trećeg razreda srednje škole. Ali nikada nismo radili ništa tako teško. Npr. imali smo brdsku dionicu od 2 x 300m. Naš trener nije nam zadavao nikakve naporne treninge jer nije želio da se bilo tko ozlijedi.

U moje doba, cross utrke za srednjoškolke varirale su između 4 i 5km. Isto su tako bile puno zanimljivije od monotonije na traci. Imali smo osjećaj da stvarno idemo negdje, ne samo da trčimo ukrug. Mogli smo trčati kroz šume i divlje staze, preko malih mostića iznad potoka, a jednom prilikom na putu se našla čak i neka klada koju sam morala preskočiti tijekom utrke. Bilo je poprilično zabavno jer mi je izgledalo kao staza s preprekama / preponama.

 

I tako, ove nedjelje u Maksimiru trčat ću na 8km. Sada imam 12 godina trkačkog iskustva. Trčat ću pametno, kontrolirano i konzistentno, dok sam u srednjoj školi započinjala što brže sam mogla i pri kraju sam se bojala za vlastiti život ne bi li došla na ciljnu crtu u jednom komadu! No kakva god taktika bila, uvijek ću uživati u cross utrkama!

Vidimo se u nedjelju 06.03.! Ako se i vi natječete – sretno vam bilo!
RUN HAPPY! 🙂

Za portal UTRKE.net piše: Lisa Stublić

Pogledajte komentare (0)

Odgovori

Na vrh stranice