Ako je ne ulovite na televiziji ili u kazalištu, šanse su da će te je sresti u Maksimiru. No, pitanje je hoćete li je tamo i uloviti s obzirom na to da je gošća prve ovogodišnje Kavice najbolja glumica među hrvatskim maratonkama – Ecija Ojdanić.
Zagrebački noćni cener je bila ta presudna utrka kada se rodila Ecija Ojdanić – trkačica.
Ecija Ojdanić trkačica – ovisnica, da.
A, koji je bio onaj presudni moment kada ste rekli, okej, ja ću sada obuti tenisice i idem trčati, mislim da bi to moglo biti baš za mene?
Tad kad se meni to dogodilo, to nije bilo zbog ljubavi prema trčanju, ja sam prestala pušiti i od straha da se ne udebljam sam počela trčkarati… kilometar, dva, tri, četiri. Bilo je ljeto i nisam ja nešto posebno u tome uživala, ali sam bila ustrajna.
Dakle, strah je bio glavni motivator?
Da, zanimljivo, strah od debljanja. Jedna psihologica je rekla da strah ne može biti dovoljno dobar motiv, ali meni je život 1000 puta to demantirao i potvrdio da strah može biti itekako dobar motiv za napredak. U mom se slučaju strah pokazao kao nešto jako pozitivno jer se ja nikad ne bih zarazila tim virusom trčanja da nisam počela trčati i da mi prijateljica nije poklonila startni broj za Zagrebački noćni cener 2015. godine. I tek kad sam iskusila to adrenalinsko ludilo, taj šus endorfina i to zajedništvo, onda sam se zapravo inficirala baš školski, kako treba i onda je trčanje postalo baš moj pravi hobi, moja glavna tjelesna aktivnost ali zapravo i jedna psihička ovisnost u kojoj nalazim samo dobro.
Do tog Cenera niste još istrčali niti jednu utrku, što Vam je prošlo kroz glavu kad Vam je prijateljica dala taj startni broj? Objeručke ste ga prihvatili ili je bilo malo nagovaranja?
Pa, ja do tada nisam nikad istrčala više od 7 km u komadu pa sam rekla, a dobro, hajde, tu je u centru, idem praviti društvo svojoj prijateljici, idem vidjeti što to zapravo jest. Međutim, kad je mene krenulo, ja sam trčala brže od te svoje prijateljice koja je tada bila polaznica škole trčanja i završila sam utrku ispod jednog sata. A kao što rekoh, do tad nisam u životu istrčala više od 7 km u komadu, ali izgleda da jako dobro reagiram na te grupne pojave, jako me to motivira. A krenula sam dosta sporo s mišlju kako moram preživjeti, to mi je bila ambicija, pa ako istrčim do kraja – divno. No, kad sam ja shvatila da mene nose drugi trkači i navijači, e onda sam poletjela. I doletjela ispod sat (00:58:08 op.a.) vremena na cilj.
Kako se nakon tog Cenera 2015 razvijao Vaš trkački put?
Onda sam potpuno poludjela. Cener je bio u studenom, a ja sam svoj prvi polumaraton istrčala već za 3 mjeseca u Splitu, koji je moj drugi važni grad, ili prvi ako gledamo po redoslijedu jer sam tamo odrasla. Bilo je jako teško vrijeme, puhao je jak vjetar i bila je kiša, a ja sam ga odradila za 02:01:00. Nakon toga sam vrlo brzo spustila taj rezultat ispod sat i 55 minuta, a moj najbolji rezultat na polumaratonu je sat i 47 minuta. Očito sam predisponirana za trčanje što nisam znala do svoje četrdeset druge godine.
View this post on Instagram
Trčite u klubu ili ste solist?
Nisam u klubu. Trčim redovito, to bude dva do tri puta tjedno, međutim zbog svih svojih obaveza trčim sama. Za osobu koja je iznimno društvena i ne voli biti sama, trčanje mi je donijelo uživanciju u samoći. Jako volim svoje jutarnje treninge u Maksimiru i sretna sam što mi moj posao to dopušta.
Kada jedan društvenjak nauči uživati u samoći, o čemu razmišlja?
Nekad slušam muziku, nemam neku omiljenu glazbu za trčanje, obično to bude oo što mi se taj dan sluša, a često i razmišljam. Nekad gledam prirodu, ali moram reći da su mi neka pametna rješenja sinula upravo za vrijeme trčanja, baš onaj moment kada ti se upali lampica. Tako da su i jako dragocjeni ti trenuci, kao neko čišćenje mozga, kao kad pospremaš ladicu od papira koji su se nakupili, e tako si ja dok trčim pospremam glavu, provjetravam i radim čistku.
Najdraža utrka koju ste do sada istrčali?
Pamtim svoj prvi maraton u Veroni kojeg sam istrčala za 03:59 i pamtim zagrebački polumaraton prije dvije godine koji sam istrčala za sat i 47 minuta. Jako volim zagrebački maraton, jesenski, odlična je atmosfera, moj grad. Meni je zapravo jako žao što nisam nikoga iz obitelji uspjela inficirati tim virusom tako da, s obzirom na to da su mi djeca još uvijek mala, malo mi je žao slobodne vikende provoditi na utrkama, ići okolo i putovati da bih trčala. Tako da za sada koristim ove utrke koje su u Zagrebu ili bliže Zagrebu iako mi je prekrasan taj koncept da odeš negdje, otputuješ i još istrčiš utrku i razgledaš grad.
Kakvi su planovi za dalje? Nije tajna da Vam je želja odraditi New York Marathon do svoje pedesete, kako napreduje taj plan?
Pa, obzirom da sad završavam jedno veliko snimanje krajem travnja, moram vidjeti kakav će mi biti raspored za dalje. Ja bih to možda čak i ove godine pokušala isfurati, a ako ne upijem ove, do pedesete imam još 3 godine fore.
Koliko Vam je posao blagoslov, a koliko prokletstvo što se tiče kombiniranja s treninzima i utrkama?
To se mijenja na mahove, ja svoj posao volim najviše na svijetu i ne bih ga sigurno nikada mijenjala jer je stalno drugačiji, stalno je novi, nema stalnog radnog vremena, nema stalnog postava ljudi oko tebe, baviš se stalno novim stvarima i u sebi i oko sebe, ali zato ne možeš baš raspolagati svojim vremenom, tako da ne možeš znati što ćeš raditi za pola godine. Usprkos tome, ja imam jednu jako dobru osobinu, a to je da se znam dobro organizirati pa stvarno svašta stignem u jednom danu. Tako da sam sretna što evo već 5 godina ja kontinuirano trčim. I mislila sam čak da nisam u nekoj dobroj trkačkoj formi a istrčala sam ovaj zadnji Zagrebački polumaraton za sat i 51, a nisam se nešto ludo pripremala. Nadala sam se da ću ići ispod 2 sata, kao ispod sat 55 mi je bila neka tajna skrivena želja. Sat 51 mi je bilo iznad svih mojih očekivanja tako da ispada da dobro održavam tu svoju formu iako ne treniram onako ozbiljno kao što sam trenirala kada sam se pripremala za maraton. Maraton zahtjeva jednu ozbiljnu pripremu, barem pola godine a to je vrijeme koje ja trenutno nemam. Ali vidjet ćemo- To je jedan ozbiljan projekt, trebao bi i suprug ići sa mnom, to su dvije avionske karte ali s druge strane, negdje sam čitala da nam do kraja godine neće trebati vize za Ameriku pa čekam i da se to dogodi pa da malo slobodnije to organiziram. Najveća komplikacija mi je kako doći do broja, pa ako ima neki sponzor koji bi mi pomogao oko svega…. (smijeh)
Što nose promjene u četrdesetima?
Ja sam toliko zahvalna svojoj prijateljici, Bogu, okolnostima, čemu već što je donijelo trčanje u moj život jer osjećam napredak na svim životnim poljima. Je li to stvar moje zrelosti ili ne, ne znam, meni se čini da sam upravo radi trčanja mirnija, samosvjesnija, samopouzdanija i da se kvaliteta mog života poboljšala na svim poljima. Pa ako nekome ovo može biti motivacija, neka kupi tenisice i krene. Neka proba. Trčati se može svugdje, meni nema ljepše stvari nego kad putujem, a uvijek nosim tenisice sa sobom, pa onda trčim i upoznajem grad u koji dođem. Treba probati. Trčanje je jedan divna aktivnost koja je svakako dobra za tijelo, ali i za um.
