Sada čitate
Kako sam postao ultraš?

Kako sam postao ultraš?

Marko Bićanić

Bio je to posljednji otkucaj na razini praga. Bol, nelagoda, vrtoglavica i dezorijentiranost bile su posljedice visoke koncentracije laktata kojih se tijelo nije moglo riješiti. Išao sam prebrzo! Nisam ih više mogao pratiti. Usporavam i hodam uzbrdo. Dvije čeone lampe postaju sve manje daleko ispred mene. Otišli su. Negdje na Medvednici ostajem sam, u šumi usred ničega. Ponoć je prošla prije otprilike 2 sata. Jaka kiša, snijeg i grmljavina dodatno zaoštravaju situaciju. Velika količina adrenalina odavno mi je krvi. U meni se budi instinkt za preživljavanjem. Koji je idući korak?

- Oglas -

Na startu s Tomislavom Marinovićem i Majom Marukić

Što je Blatersa?

Blatersa je poznata zagrebačka underground utrka koju ljubitelji traila i trekinga ne propuštaju. Posebna je po tome što nema baš ništa što moderne utrke imaju. Nema online prijava, markacija, okrepnih stanica, niti pomoći na stazi, a noć na Medvednici, koja zna biti ćudljiva i nepredvidljiva, provodite na vlastitu odgovornost.

Održava se sredinom prosinca sa startom točno u ponoć (00:00h). Trči se po svim vremenskim (ne)uvjetima, a nepisano pravilo kaže da je doživljaj intenzivniji što su vremenski uvjeti lošiji. Start je u Podsusedu dok je cilj izmorenih i prljavih trkača u Biškupcu Zelinskom, 47 kilometara istočnije. Najkraća varijanta vodi transverzalom Medvednice koja ima  1.750 m uspona. Kultne trkačke priče spominju zalutale s preko 55 kilometara i preko 2.000 m uspona. Jedini cilj ove ultre je što prije doći do cilja. Zvuči primamljivo?

Kako je sve počelo?

Tri mjeseca prije, nakon jednom zimskog treninga u Trčaoni, kroz razgovor Tomislav Marinović spomenuo mi je kako u Zagrebu postoji underground utrka od 50 kilometara koja se trči u prosincu, preko cijele Medvednice sa startom u ponoć. Koja avantura! Nisam imao pojma što me čeka, ali sam bio siguran da to želim trčati. Odluku sam donio u 3 sekunde.

Sjećam se da sam prije utrke pretražio, pročitao i isprintao sve moguće članke i objave o utrci. Proučio sam apsolutno sve – gdje nas i što točno čeka na stazi, na kojim kilometrima treba paziti kod skretanja, dva izvora uz stazu koji su bili jedina okrepa, Sljemenu kao jedinoj obaveznoj “kontrolki”, usponima i nizbrdicama. Pročitao sam i brojna iskustva ljudi koji su prošli ovaj podvig. Jubilarna deseta Blatersa bila je pred vratima, napetost je rasla. Sve sam znao, a ništa nisam znao.

U glavu mi se urezala rečenica s jednog bloga „Staza 47 je psihoaktivna i agresivna, pogotovo od 4 do 7 ujutro.”. Nisam znao što to znači, ali mi se sviđalo.  Obožavam nove i uzbudljive stvari koje u meni izazivaju strah, mog velikog životnog prijatelja. Takve stvari me pokreću i dodatno motiviraju.

Oprema koju sam koristio na utrci

Dan utrke 15.12.2017.

Bio je to petak, do utrke je ostalo nešto više od 6 sati. Kiša je padala tako jako da smo na dužinskom treningu Tračone (naši klubaši treniraju i po kiši) svi bili potpuno mokri kroz samo par minuta provedenih na nasipu. Kiša, grmljavina, vjetar. Nitko nije vjerovao da ćemo po ovom vremenu trčati cijelu noć po Medvednici. Govorili su nam da smo ludi (tu su vjerovatno bili djelomično u pravu).
Pozivi i poruke su stizali, no ja sam u glavi već bio na startu. Odustajanje nikada nije bila opcija.

Ispred dvorane Sutinska vrela dočekalo nas je 100-tinjak trkača koji su se ispod krovova skrivali od kiše. Atmosfera se činila opuštenom. Mene je adrenalin držao, jedva sam čekao start.

3, 2, 1 UPRIIII bile su riječi Sablje (organizatora utrke koji je i sam trčao). Koja ludnica! Koliko povika i energije u zraku. Kao da slavimo osvajanje Svjetskog prvenstva, a ne početak najduže noći na Sljemenu, kako je neki od milja zovu. Tom i ja smo pojurili naprijed, a ispred nas bila su samo 2 trkača koji su se malo odvojili. Nekoliko kilometara ceste pa kroz dvorište i voćnjak toliko strmo uzbrdo da sam prvi put pao i poljubio zemlju. Kasnije ću shvatiti da je ovo bio samo jedan od brojnih padova.

Nekoliko minuta kasnije, kada smo se popeli visoko gore u naselje, pogledi na grad oduzimali su dah. Dobro, dah mi je oduzimao i Tomislavov tempo. Nekoliko mjeseci prije trčao je mega popularni UTMB i bio u top formi, a ja sam ga nastojao pratiti jer nisam znao stazu. Nisam si mogao priuštiti da ga izgubim. Taj scenarij nisam pripremio.

Ubrzo stižemo Vedrana te skupa nastavljamo dalje. Kiša i dalje jako pada, blata je posvuda što nas dodatno umara i usporava. Prilično sam frustriran kod proklizavanja jer mi je teško pratiti njihov tempo, a uz to još blato i voda otežavaju situaciju. Malo je reći da sam još koji put pao. Rukavice su bile potpuno mokre i blatne. Bilo mi je sve hladnije. Nije mi se sviđala trenutna situacija.

Uspijevam ih pratiti do 13-14 kilometra, a onda mi postaju prebrzi. Nisam ih više mogao pratiti! Bol, nelagoda i dezorijentiranost bile su posljedice velike koncentracije laktata koja je bila posljedica prebrzog tempa. Usporavam i hodam. Kroz glavu mi prolaze razni scenariji o tome što dalje, ne znam gdje sam, ne smijem ih izgubiti iz vida. No, prebrzi su mi.

U cilju s Vanjom Šomođijem

Razmišljam o tome da zamolim Tomislava da me ne ostavlja samog, ali odustajem od te ideje, jednostavno ne mogu to učiniti te nastavljam dalje sam. Njihove čeone lampe ubrzo nestaju u daljini. Kroz glavu mi prolaze razne misli koje idu iz krajnosti u krajnost. Sliku toplog kreveta, gdje normalan puk odmara svoje tijelo u ovo noćno doba, prekida ledena hladnoća oko stopala. Velika ledena lokva vode skrivena ispod snijega. Noga je mokra debelo iznad gležnja. Imam osjećaj da će mi prsti otpasti. Sjajno!

Gdje se nalazim, kuda dalje krenuti? Gubim li razum? Ovo nikako nije bio dio plana. Kada se sredinom prosinca, u 2 ujutro po jakoj kiši, snijegu i grmljavini, okruženi mrakom i uplašenim šumskim životinjama, nađete negdje na Medvednici  u vama se budi instinkt za preživljavanjem. Bio sam spreman na borbu.

Snijega je bilo posvuda oko mene što znači da sam bio visoko gore, negdje blizu Sljemena. Osim ponekog šuštanja iz mraka, ničega drugog osim snijega, mraka i tišine nije bilo. Odjednom se pojavio pravi mir. Frekvencija srca se spustila, bol i nelagoda su nestale, a ja sam počeo uživati u trenutku. Nisam imao pojma gdje sam, ali sam se osjećao baš ugodno. Počeo sam uživati. Ubrzao sam tempo i nastavio lagano trčati.

Preporuka za čitanje

Diploma 🙂

Nešto prije Sljemena sustigao me jedan trkač iz Varaždina, Vanja, koji je također nastupio na velikom UTMB-u. Ovo mu je bila četvrtka Blatersa. Sjajno! Odlučio sam ga pratiti jer je znao ono što ja nisam, a to je bio put do cilja. Njegov tempo ponovno je digao moju frekvenciju srca, laktati su se počeli nagomilavati, a meni je postajalo sve teže. Jedva sam dolazio do daha. Trčeći sljemenskom cestom počeo sam halucinirati zamišljajući plavi ZET-ov autobus s upaljenim svjetlima i otvorenim vratima koji me čeka kod Sljemena, u koji ulazim i idem kući. Dosta mi je bilo ovoga. Jedino svijetlo koje me dočekalo dolazilo je od rasvjetnog stupa. Bio sam razočaran. Nikoga u to vrijeme nije bilo tamo. Nisam imao izbora, smrzavao sam se i morao sam nastaviti dalje za Vanjom.

Kada smo krenuli nizbrdo sve je postalo lakše, opet sam došao do daha, bol je nestala, više mi nije bilo tako hladno. Osjećao sam se sve bolje i bolje, a mi smo trčali sve brže i brže. Padovi su postali smiješni, svakih nekoliko kilometara netko bi poljubio zemlju. Postalo mi je zanimljivo i uzbudljivo. Trčali smo jako brzo, riskirajući gadne padove. Sjećam se da sam nakon jedne strme i nizbrdice poletio nizbrdo i uletio u duboko blato gdje mi je koljeno „zaplesalo“. To je bilo na rubu teške ozljede. Uzbrdo, nizbrdo, uzbrdo, nizbrdo, okrepa na izvoru, trk kroz selo, bijeg od pasa, jedno krivo skretanje, još koji pad i eto nas na makadamu koji je vodio do cilja.

Volim nove i uzbudljive stvari koje izbacuju iz zone ugode i dovode na mjesto gdje se osjećam dobro. Najbolje funkcioniram upravo tako umoran i iscrpljen.

Ostalo nam je još nekih 5 kilometara kojima nikako nije bilo kraja. Trajali su kao vječnost. Jedan od razloga bio je moja velika iscrpljenost, dehidriranost te glad. Bio sam gladan kao vuk. Vanja mi je pričao o domaćem kruhu, Kalničkom siru i čaju koji nas čekaju u cilju. Nije mi bilo dobro, previše sam bio gladan. Odjednom se začuo zvuk aluminijske folije, nešto je počelo šuškati kraj mene. Nisam bio siguran o čemu je riječ dok Vanja nije izvadio sendvič. Tada je osjećaj gladi poludio, a ja sam ubrzao da što prije dođem u cilj i nešto pojedem.

Nakon 5 sati i 58 minuta ulazim u cilj gdje je Tom spavao glavom naslonjenom na stol. Osjećaj luđačke gladi ublažio sam hranom. Nisam se mogao zaustaviti. Pola sira, gotovo cijeli kruh, 2 kobasice, 5 palačinki, šaka slanih štapića, čaj i 2 litre kole donijele su mi ponovno osmijeh na lice.

Palačinka u cilju 🙂

Gotovo 6 sati noćnog trčanja šumom po velikoj kiši, snijegu i blatu, kupili su me zauvijek. Čaj, domaći kruh i sir toga jutra bili su najslađi koje sam u životu probao. Jedva sam stajao na nogama, potpuno iscrpljen, umoran i prljav, ali sretan, zadovoljan i sit. Napokon! Bila je to ljubav na moju prvu i najdražu ultru!

Ako mene pitate, Blatersa je lektira i obavezno štivo za sve trail trkače!

 

Na vrh stranice