Marijana Bojić: Kad ti jedna odluka promijeni cijeli život

Iako sam školovana da dobro i kvalitetno pišem, unaprijed upozoravam da ovo sastavljam pod velikom adrenalinsko-emotivnom injekcijom (da, i 8 dana nakon maratona ja sam još uvijek pod euforijom i svaki put kad pregledavam slike srce mi počne ubrzano lupati :), i da možda neće sve misli biti savršeno posložene. Slijedi priča o tome kako je jedna naizgled sitna odluka – polazak u školu trčanja – zaista temeljito promijenila mnogo toga u meni i oko mene.

Prije nego što sam samu sebe mogla nazvati pravom trkačicom, dakle do prije kakvih maksimalno pola godine, moj sport bio je rukomet, i to proteklih 13 godina. Mojim preseljenjem iz Labina u Zagreb zbog fakulteta prije 3 godine postajalo mi je sve teže posvećivati se svom domaćem klubu pa sam polako ali sigurno počela zapostavljati svoju sportsku stranu. Slobodnog vremena za ikakvo bavljenje sportom imala sam sve manje i uvijek sam nalazila dovoljno ‘dobro’ opravdanje za neodlazak na trčanje ili u teretanu.

Ljetos sam to odlučila promijeniti i počela sam samostalno trčati. Iako sam u prve dvije godine fakulteta ponekad odlazila trčati na nasip, uglavnom u društvu par prijatelja trkača, nikad se nije radilo o nečemu dužem od četrdesetak minuta ili 5-6 kilometara i bilo je prilično neredovito. Stoga sam proteklo ljeto tijekom praznika doma u Istri gotovo svako jutro prije 7 sati već bila na stazi, dok još nije prevruće, i trčala oko sat vremena, ovisno o tome koliko sam taj dan imala volje. Tako sam trčala nešto manje od 2 mjeseca, a po povratku u Zagreb na jesen shvatila sam da ću se teško sama natjerati na ikakvu rekreaciju na otvorenom kad se temperature približe nuli, pa sam odlučila pronaći neku dobru teretanu i krenuti s tim kako bih imala barem kakvu-takvu formu preko zime.

A onda sam na internetu naišla na poziv za adidas školu trčanja. Cijela koncepcija je izgledala dobro: trenira se nekoliko puta tjedno, spremamo se za (polu)maraton za kraj ožujka. Nakon konzultiranja sa svojima doma, a na kraju krajeva i sa samom sobom, donijela sam odluku da ću krenuti s tim – prvi cilj prije svega bio mi je pokušati istrčati taj polumaraton, da vidim mogu li samu sebe uopće dovesti do toga, a osim toga izazov mi je predstavljalo i trčanje po zimi, odnosno snijegu, ledu, minusima i ostalim radostima zime u Zagrebu.

E sad, kako ispričati protekla četiri mjeseca? U to se vrijeme svašta izdogađalo: prvi dugački treninzi, Lagvić liga, Japetić liga, Mrak liga, potom povećavanje dugačkih treninga, snijeg i minusi, Kros liga, Savski polumaraton, Jutarnja gelender liga, trka na Bundeku, trka u Gorici i onda vrhunac – (polu)maraton 25.3. u Ferrari u Italiji. U tom periodu bilo je mnogo uspona i samo jedan pad, a koliko sam u tom periodu napredovala može svjedočiti jednostavan podatak da je naš prvi dugački trening trajao sat i petnaest minuta i pretrčali smo 13 kilometara, pri čemu sam ja na devetom kilometru mislila da ću morati puzati do kraja treninga jer mi je bilo užasno teško. Nasuprot tome, naš najduži trening trajao je oko 4 sata i u njemu smo u kombinaciji trčanja i hodanja prešli 35 kilometara, a taj sam trening, u usporedbi s onim prethodnim, odradila s lakoćom.

Što se mog ranije spomenutog pada tiče, dogodilo se to na Kros ligi na nasipu polovicom veljače, gdje sam u jurišu na što bolji rezultat u prilično teškim uvjetima (nasip pod snijegom, ledom i u minusu) po dolasku u cilj gotovo pala u nesvijest od pretjeranog napora. Moji dragi školarci su mi naknadno pričali sam tada izmijenila sve boje u licu, a ja sam mislila da ću već idući dan biti oporavljena. Došlo je to na naplatu kad sam dva dana iza toga odrađivala subotnju dužinu i na 23. kilometru pukla, odnosno dovela se do trenutka u kojem još jedva da mogu podizati noge s tla. Tada sam prekinula trening dok su ostali nastavljali, a trenerska ekipa mi je savjetovala strogi odmor barem nekoliko dana. Fizički je odmor čak bio brži od psihičkog, jer me mentalno prilično dotuklo kad sam shvatila da je u svim tim godinama mojeg bavljenja sportom ovo prvi put da sam usred treninga rekla da ne mogu i odustala. U razgovoru s Jankom došla sam do zaključka da je bolje da mi se to dogodilo tad nego tjedan dana prije glavne trke i da je možda i dobro da sam osjetila kako je to jer ću tako biti spremnija na teške trenutke u trci.

Kroz desetak dana uspjela sam se oporaviti i uspješno sam odradila Savski polumaraton u vremenu od dva sata. Tada smo ušli u zadnji mjesec priprema za Ferraru, odradili zadnje kontrolne trke te počeli dogovarati finese oko toga tko će trčati što i za koje vrijeme. Ono što do sad nisam spomenula, a sad je prikladno da spomenem, je da sam tijekom prve polovine priprema svoju odluku da u Ferrari istrčim polumaraton promijenila u odluku da tada trčim maraton. Kako se to dogodilo teško je reći, ali jedan od glavnih argumenata mojih prijatelja trkača bio je „Pa trčiš isto što i mi, s jednakom lakoćom kao i mi, i zašto bi ti onda trčala polumaraton, a mi maraton?“ Nakon konzultiranja s Jankom, Veronikom i doktorom Vlahekom, odluka je pala i trčat ću maraton. Ludost ili ne, procijenite sami 🙂

I sad sam došla do trenutka gdje bih u što manje rečenica trebala sažeti svoje prvo maratonsko iskustvo. Neću vam pričati o svakom pojedinačnom kilometru, ni o tome kako sam se točno osjećala nakon jednog, dva, tri ili četiri sata trčanja… Ne zato što ne želim, nego jer mislim da se takvi detalji teško mogu prenijeti riječima pa da samim time to gubi i smisao. Ali ono što ipak ima smisla jest reći vam kakva je bila najgora kriza, a kakav trenutak ulaska u cilj.

Prije same trke, danima, tjednima prije, tražila sam i smišljala što će mi biti motivacija i mantra u trenucima kad uđem u najteže trenutke borbe s vlastitim umorom, slabosti, s teškim nogama i svim ostalim maratonskim borbama. I tako su moj spas postali moji roditelji, brat, najbliži prijatelji, moj nikad prežaljeni prijatelj Darijo, za kojeg vjerujem da me svaki trenutak trke, kao i prije i poslije nje, gledao i čuvao negdje odozgo, i kojem sam na kraju krajeva i posvetila utrku. Sve to bile su misli pohranjene u moju glavu, spremne za trenutke kad su me noge htjele izdati. I znate što? Upalilo je… Posljednji sat vremena trke, kada sam počela gubiti tempo i kada me Dorian, koji mi je dotad bio pejsmejker, morao ostaviti da bi Katju uspješno doveo do cilja u predviđenom vremenu (4 sata), bio mi je (logično) najteži sat maratona. Noge su mi gorile, osjetila sam svaki milimetar stopala od silnog trčanja, bilo mi je pakleno vruće, bedra su mi bila teška, koljena drvena – i iako sam sve to očekivala, u nekim sam se trenucima pitala hoću li izdržati do cilja. Posljednjih 7-8 kilometara Slaven i ja smo nekako povlačili jedan drugog, malo ubrza on, malo ja, i tako smo držali tempo sve dok on nije ubrzao toliko da ga ja više nisam mogla pratiti. Do kraja je ostalo još samo par kilometara, ne pitajte me koliko točno, kad sam prošla zadnju okrepu, smazala pola banane i komad naranče i – poludila. I to u najboljem mogućem smislu… Noge su mi odjednom postale znatno laganije. E sad, je li to bilo zbog toga što sam ulazila u zadnju, kilometar i nešto dugačku ravninu s koje se vidi ulazak u cilj, ili zbog dotoka šećera u krv, ili zbog toga jer sam se u tim trenucima sjetila svih onih ljudi koje sam imala kao poticaj u svojoj glavi – ne znam. Ali dogodilo se to da su svi trkači oko mene hodali, jedva trčkarali, usporavali, neki čak i ležali na cesti… A ja sam ubrzavala. I to znatno. Pred sami cilj, stigla sam nekoliko mojih školaraca – Alena, Amira, Davora, koji su me u ranijoj fazi trke ostavili iza sebe. Bez nekog posebnog objašnjenja, jurila sam, i shvativši da ispred mene stoji još samo par stotina metara do cilja, počela plakati. Od sreće!

Ulazak u cilj bio je nešto što je doista teško opisati nekome tko nije bio tamo. Približavam se ciljnom luku, sa strane vidim Kikija, Veroniku, Janka, moje drage školarce polumaratonce i nešto maratonaca koji su stigli prije mene, svi viču, navijaju… Plačem, vrištim od sreće, ruke su visoko u zraku, srce samo što ne eksplodira od ‘tog’ osjećaja, baš tog za koji ne mogu naći dovoljno dobre i prikladne riječi. Nakon što sam se zaustavila, svi smo se počeli grliti, atmosfera je bila fantastična. Nisam znala kome bih prije išla u zagrljaj – Janku bez kojeg cijele ove priče ne bi ni bilo, Dorianu koji je bio bezuvjetna podrška gotovo cijelu trku, školarcima koji su najbolji navijači na svijetu i koji su mi postali kao obitelj… Tad sam polako počela shvaćati što se događa, tek sam dolazila k sebi, pojela nešto slatko i popila tekućine tek kad me netko iz ekipe na to natjerao, te smo ostali gotovo još cijelih sat vremena čekati svakog pojedinog iz ekipe da utrči u cilj, s jednakom euforijom i u vrhunskom ozračju. Palo mi je na pamet – čovječe, postali smo maratonci… Uslijedilo je fotkanje, sve popraćeno smijehom, zezancijom, srećom koju nije moguće objasniti ni dočarati. Ja se još uvijek naježim od same pomisli na te trenutke 🙂

I evo… U ovoj četveromjesečnoj priči, među ljudima s kojima sam redovito trenirala, postala sam u školici prepoznatljiva ona koja je najmlađa, koja nikad ne prestaje pričati, koja se najviše nervira oko nebitnih stvari :), koja je ponekad agresivna, i ona bez koje je prošao rijetko koji trening. I ono najbitnije – 25. ožujka sam, nakon 4 sata, 7 minuta i 33 sekunde, s ružičastim cvijetom u kosi, s rukama visoko iznad sebe, pobijedila u najtežoj borbi – onoj protiv same sebe, i sve to s beskrajnom podrškom ljudi koji su prošli više-manje isti put u tih nekoliko mjeseci. Svega ovoga ne bi bilo bez bezuvjetne potpore mojih roditelja i brata koji su osigurali da mi ništa tijekom života, pa tako i sada, ne nedostaje, te bez mojih prijatelja kojima nije uvijek bilo jasno što me to u trčanju toliko vuče, ali su svejedno bili tu. I šećer na kraju – ništa ne bi bilo izvedivo bez stopostotne podrške Janka i njegove trenerske ekipe, koji su zaista svaku moju nedoumicu rješavali u najkraćem roku i činili sve da bi naša putanja bila isključivo uzlazna. I, dakako, ta nezaboravna ekipa – ako vas krenem nabrajati nekog ću zaboraviti, stoga ću samo reći da vi dobro znate koji ste 🙂 – bez vas ne bi to bilo to. Hvala vam što ste od prvog trenutka bili netko za koga znam da se teško nalazi u životu, što ste svi uvijek jedni uz druge, pa tako i uz mene, bez obzira je li lako ili teško. Ništa mi nije draže od toga što i dalje ostajemo zajedno!

Dakle, „samo“ jedan maraton je promijenio moj život, a i još mnogo drugih… Ja bolju motivaciju za trčanje od ove ne vidim 🙂

Napisala: Marijana Bojić