Sada čitate
Ivan Starek – Čuvaj se rekreativca!

Ivan Starek – Čuvaj se rekreativca!

Polumaraton "Ivan Starek"

Borba za rezultat, plasman, pobjedu, medalju postaje manje važna od spoznaje da užitak i ljepota bavljenja sportom uopće dolazi zbog radosti koju pruža samo nastojanje da daš sve od sebe, da nastojiš biti bolji, da još uvijek možeš nešto popravit (na sebi, u sebi) pa kad pritom vidiš ljude oko sebe koji žele isto, prestaješ ih gledat kao konkurente ili čak neprijatelje, već ih vidiš kao prijatelje koji sudjeluju u istom.”
(Atletske priče iz maksimirske šume AK Dinamo – Zrinjevac 1945-2005)

- Oglas -

Ivan Starek se bavio trčanjem poput nekih današnjih sportskih entuzijasta za koje bismo rekli da im je to životni stil, no u njegovo vrijeme trčanje nije bio masovni sport (veći trkački boom uslijedit će tek u 70-im godinama) pa je trčati ulicom ili kroz sela, u najmanju ruku izazivalo čuđenje. Prepoznatljiv kao dugoprugaš, kontinuiran u svom treningu, iako bez velikih medalja, Starek je bio omiljen među trkačima. Međutim, otišao je iznenada, u 65. godini života, nakon jedne od mnogobrojnih otrčanih utrka, bez lovorika, ali s puno kilometara u nogama i osobnim rekordima koje je ponio sa sobom u vječnost.

Ivan Starek (1920.-1985.)

Rođen je u Zagrebu, 1920. godine, te nakon završene pučke škole pohađa šegrtsku školu na Kaptolu. Po zanimanju krojač odijela, radio je predano, ali samo onoliko koliko mu je bilo potrebno za život i trčanje bez kojeg, kažu njegovi prijatelji, nije mogao. Na trčanje ga je i to tek u ranim tridesetima “navukao” njegov susjed i prijatelj još iz djetinjstva, Franjo Škrinjar, kasnije vrlo uspješan maratonac i olimpijac.

Starek je živio u kući na Trešnjevci i od tamo je trčao do savskog nasipa. Sa sobom bi često nosio kožnu torbu, koju bi prije ozbiljnog trčanja bacao negdje u žbunje kako bi je poslije uzeo. Kolege iz njegovog kasnijeg kluba (AK Veteran) reći će da je Starek bio oličenje poštenjačine, samozatajan i skroman. Jedan od njegovih bližih prijatelja, Nino Vedriš, koji mu je na pogrebu i održao govor, kaže: “Drago mi je da pišete o čovjeku od kojeg ružne riječi nikad nisam čuo.”

Trkači ga se sjećaju po tome što je bio najredovitiji sudionik tzv. Partizanskog marša. Istrčao ga je čak 30 puta! Bila je to utrka koja se održavala nedjelju prije Dana mladosti, a dolazili su trkači s prostora cijele bivše države. Staza: Kumrovec kružno, dijelom i preko Sutle u Sloveniju pa nazad, ukupno 26km. Tu je Franjo Mihalić držao rekord dugih osamnaest godina, a 1975. srušio ga je Kondo, kurir s Koševa, s 1:19:39. Te iste godine, velenjske novine, Naš čaš, u svojoj najavi za 23. po redu marš, na glasu kao pravi test izdržljivosti, navode i ime najstarijeg 54-godišnjeg učesnika, naravno Stareka, koji iza sebe ostavlja i neke mlađe trkače.

Zimi možete vidjet grupu od 50-ak trkača koji startaju kod Lagvića…To vam je bio Starek, simbol i preteča današnjeg pasioniranog rekreativca.”
Milan Orešković, tajnik HAS-a

Ivan Starek na okrepi - Utrka Partizanski marš u Kumrovcu
Ivan Starek na okrepi - Utrka Partizanski marš u Kumrovcu

Još je jedna utrka “Oslobođenje Ludbrega”, najstarija veteranska utrka, koja se ugasila pred početak Domovinskog rata, a u kojoj je Starek također bio redovit sudionik. Nazivljem ideološki bremenite pa prije 20-ak godina ugasle, te utrke su ipak bile samo utrke, a navedeni kilometri nisu bili ni kraći ni lakši. Evo što je u intervjuu za SN Reviju 1977. godine o načinu svog trčanja rekao sam Starek: “Puno njih ide na rolanje, a ja trčim na odraz, nakon svaka dva koraka povučem desno koljeno jako naprijed. Cijelo vrijeme pazim na korak, na kukove, na koljena, a trčim na dionice – nakon svaka dva kilometra usporim s 15 kilometara na sat na 13 kilometara na sat, i to je odličan predah, osvježuje me. Nikad ne dozvolim da me neko povuče, da jurim za njim, a to ovi mladi puno puta rade, pa onda krepaju na pol trke. Nego, videl sam zadnjih godina da ima i pametnih mladih, vidim kak me traže po stazi, kak bi se hteli prihevtat jer znaju da Starek dobro rasporedi snage.”

Ime Ivana Stareka nalazi se i na listi reprezentativaca bivše Jugoslavije iz Atletskog kluba Dinamo (klub kojem je prvotno pripadao), uključujući kros i cestovne utrke. Svojedobno je držao i neslužbeni svjetski rekord za veterane u hodanju na 10km, sa 61 minutom.

Ivan Starek na utrci
Ivan Starek na utrci

U ljeto 1985. održavao se tradicionalni polumaraton “VII. marš Plašćanske partizanske čete Balinka-Kunić”. Na ciljnoj listi, među 123 trkača (iz regije, rekli bi danas), Starekovo je ime bilo 67. po redu. “Osobito su bile naporne Plašćanske trke, jer se trčalo krajem 7. mjeseca, u pravilu uvijek po nesnosnim vrućinama. Te su trke bile poseban doživljaj za tamošnje žitelje, koji su iskreno bodrili sve trkače i na taj način ih točili potrebnim adrenalinom da izdrže do kraja na toj teškoj stazi”, prisjeća se Brane Veršić, dugoprugaš iz Bihaća, koji je i sam više puta sudjelovao u spomenutoj utrci. Zbog velike žege i te 1985., Starek je istrčao polumaraton za 1:48:46.  Još jedan pogled na ciljnu listu i vidim da je iza sebe ostavio puno mlađih trkača, što mu je i inače davalo gušta, iako se, po zabilješci svoga trkačkog kolege Josipa Golčića, divio i mladenačkoj formi vršnjaka Mihalića koji je na cilj stigao za 1:30:17. Nažalost, uspješno otrčana utrka imala je tragičan završetak dana. Kod Zvečaja na Mrežnici gdje se zastalo na povratku u Zagreb, Starek je svega par sati nakon utrke, pod točno neutvrđenim okolnostima, preminuo. Pokopan je na zagrebačkom groblju Miroševac.

S obzirom da je počeo trčati relativno kasno, možemo reći da je Starekov trkački staž okončan u srednjim godinama, jer da je poživio vjerojatno bi poput svog generacijskog kolege, već spomenutog Mihe, trčao do duboko u starost, no tada bi nam se nametnulo pitanje da li to uopće možemo nazvati starošću. Ovako, samački duh Ivana Stareka već 25. jesen za redom okuplja trkače kod jezera uz savski nasip koji trčeći polumaraton time završavaju i službenu trkačku sezonu.

Polumaraton "Ivan Starek"
Polumaraton "Ivan Starek"

U sjećanje na preminulog kolegu, AK Veteran je na Jarunu 6.12.1987. organizirao prvu memorijalnu utrku. Do 1990. trčala su se 3 kruga, odnosno 19km, a zatim je izmjerena staza od 21,1km. Time je “Starek” postao i Veteransko prvenstvo Hrvatske u polumaratonu, a nekoliko je puta ta utrka bila i Hrvatsko prvenstvo u polumaratonu. Niz je godina polumaraton “Ivan Starek” jedna od najznačajnijih utrka u hrvatskim cestovnim kupovima. Od 2006. pokrenuta je i utrka u brzom hodanju, koja je od samog početka stala uz bok utrkama u regiji Alpe Adria. Godine 2008. pokrenuta je i juniorska utrka na 5 km, kao posljednja utrka u sezoni New Balance juniorskog kupa.

Napisala: Ivana Radić

Izvori

  • Atletske priče iz maksimirske šume AK Dinamo – Zrinjevac 1945 – 2005, (2006), ur. M. Orešković
  • Veršić, Branislav (2010) Opojna droga koja se zove trčanje
  • Hitrec, Hrvoje  (1977) «Ivan Starek», SN Revija, Zagreb (Arhiva Hrvatskog športskog muzeja)
  • Joško Ušaj – O jednoj preranoj smrti
  • Naš čas (1975), god.11, br. 18 (knjižnica Velenje, online)
  • www.akveteran.com
  • Zbirka fotografija iz Hrvatskog športskog muzeja

 

4 komentara
  • Krajem sedamdesetih početkom osamdesetih, nogu uz nogu trčao sam spomenute utrke sa Starekom. No to nije ono što sam htio napisati.
    Tadašnji praznici trčanja u Kumrovcu, za koji je bilo proprema i masovnih dolazaka na utrku kao što danas Slovenci štuju LJubljanski Maraton . Svi atletičari tadašnje države spremali su se za ovu masovnu utrku odlično organiziranu, sa dobrim programom i feštom na kraju.
    Sječam se da me na utrku vozio prijatelj , kupio sam nove yasa tenisice novi dres a od sindikata sam dobio đeparac za gablec.
    A na trkama u mom Ludbregu bio je poseban doživljaj i gušt jer je kod ulaska u cilj mene kao domaćeg trkača pratila svirka tadašnjeg popularnog benda limene glazbe . A meni su od zadovoljstva išli trnci kožom i osječao sam se kao
    zvijezda dana uz još ponekog domačeg trkača koji su ustvari bili sportaši iz nekih drugih sportova ali su se pripremali za ovu utrku .
    Kada sam trenirao selima ili ulicom ljudi su me čudno gledali, ali tada na dan utrke bio sam njihov predstavnik i heroj , a tako i svi mi tadašnji sudionici uličnih utrka.

    Ivan Čotra

  • Kao djeca, tamo negdje sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, svakodnevno smo se igrali na Munjarskom putu (samoborska pruga pored trešnjevačke toplane) te sa neskrivenim zanimanjem gledali Stareka kako odrađuje svoje treninge. Trčao je uz prugu gotovo po svakom vremenu, bila kiša ili sunce. Njegova standardna oprema bila je jeftin dugi plavi šuškavac, kapa na glavi, plava radnička potkošulja bez rukava, kratke gače za tjelesni i borovo platnene tenisice. Onako visok i mršav ponekad je bio predmet dječje sprdnje. Danas, gotovo četrdeset godina kasnije, gospodin Starek je u mom srcu oličenje pravog sportaša i čovjeka vrijednog divljenja.

    Tvrtko Ujević

Odgovori na ČotraOtkaži odgovor

Na vrh stranice