Ironman Austria Karnten / 4. srpanj 2010.
Odmah na početku priče želim reći da neću gnjaviti s brojkama, prolaznim vremenima i ostalim detaljima o tome kako je naša Ivana Ruszkowski završila svoj prvi Ironman. To ću zadovoljstvo ostaviti mojoj prijateljici kada jednog dana dođe do Havaja i odluči napisati autobiografiju.
Naravno, za sve one koji to još ne znaju, postoji stranica Ironmanlive.com na kojoj možete saznati svaki detalj o njenoj “muci” toga dana. Dovoljno je upisati njeno ime ili samo startni broj 2322 kao dobitnu kombinaciju. Kako je sve to izgledalo iza ružičastih naočala jedne plavuše pokušati ću napisati što vjernije.
U mjestašce nadomak Klagenfurta stigli smo u četvrtak, odsjeli u predivnom hotelu Karawenkenblick s još krasnijim pogledom na jezero, Alpe i svu ljepotu Austrije. Naravno da smo prijavak i podizanje startnog broja napravili odmah po silasku s autoputa, kako bi svi bili sigurni da će Iva zaista nastupiti. Bio je to dobar razlog za otići na cugu i popiti puno soka od jabuke razrijeđenog s vodom. Hehe i nije neki pretjerani doživljaj, znamo i bolje kombinacije.
Uzbuđenju nije bilo kraja, ne radi prijavka i same utrke, već zato što sam prvi put doživjela nešto tako veliko zvano “IRONMAN” i to u stranoj zemlji. Cjelokupna organizacija najdužeg triatlona i “EXPO” funkcionirali su bez greške s obzirom na 3.000 prijavljenih natjecatelja i njihovu pratnju. Bože moj, kaj sam se svega nagledala, od profi sportaša do ljudi koji izgledaju kao stričeki i tete iz susjedstva. Da ne spominjem kako su neki preponosno šetali svoje bicikliće k’o kućne ljubimce, drugi su pokazivali svoja savršena tijela u preskupoj opremi svojih sponzora. I sve je to baš super i OK.
Ne bih zamarala brojkama, ali kad se sve to zbroji i zavrti, radi se tu i o milijunima eura. To je posel!!! Jedino mi nije jasno zakaj mi u Hrvatskoj nemamo volje organizirati tak nekaj i zaraditi lovu?
Naoružala sam se ružičastim naočalama i s nestrpljenjem čekala nedjelju. Mišung treme i uzbuđenja bio je prisutan cijelo vrijeme, no u svakom slučaju, Iva je bila najprizemljenija od svih nas i jako dobro znala što joj je za činiti, a i kako se nositi s trenutnim pritiskom. Jednostavno rečeno, djelovla je k’o špricer. Bila je spremna k’o nikad do sada – bilo je to očito.
Ponekad se pitam kuda je sakrila sve te osjećaje?! Družeći se tako četiri dana od 0-24 imali smo priliku pretresati sve teme ovog svijeta i prelistati puno puta “Race Guide” u kojem ima puno korisnih informacija i interesantnih tekstova. Jedan od favorita na slici je i naš Dejan Patrčević koji je također bio tamo.
Stigla je i toliko očekivana nedjelja. Bili smo budni već u pet. Iva je bila super raspoložena i to je bio još jedan od pokazatelja da je u izvrsnoj formi i da će sve biti OK. Procjene su bile 13 sati i naravno da završi utrku živa i zdrava. Međutim njena želja je bila svaka minuta ispod toga, što je i ostvarila. Ne minuta, nego fenomenalnih 12:42:21!
Nakon što sam imala priliku biti tamo sa Ivom i proživjeti kroz njenu borbu, upornost i muku tu gladijatorsku utrku, više mi ne pada na pamet razmišljati o tome koliko smo ili nismo dobri i što je sve ljudski organizam u stanju izdržati. Teško mi je opisati što sam osjećala kada je Iva prošla kroz cilj. Beskrajno uzbuđenje, sreću kojoj nije bilo kraja i naravno ponos do kraja svemira. Nema granica, sve je u glavi, samo moramo odlučiti, a Iva je to davno napravila.
Na kraju ovog predivnog iskustva mogu zaključiti samo jedno da je Iva ispunila sva očekivanja i nadmašila sebe samu. Kaj drugo reći nego BRAVO prijateljice!!
Antonija Jandrečić – 1/2maraTONKA