Koketirate li s trčanjem, ako ste u trčanju i s trčanjem makar od prekjučer, a ne baš od jučer, onda bit’ će znate da mala Hrvatska ima globalno respektabilnu žensku reprezentaciju u ultraškom trčanju koja se nema tome dugo sa svjetskog prvenstva na 100 kilometara, iz Perzijskog zaljeva, vratila bez medalje, ali s odličnim četvrtim mjestom. Ispred nas su zemlje s kojima se po malo čemu možemo mjeriti – prve su bile Britanke, druge Japanke, treće Amerikanke (zapravo Ruskinje, ali su kasnije diskvalificirane na američku intervenciju, a zbog bizarna razloga – dres jedne od natjecateljica nije bio u skladu s pravilima prvenstva).
U Kataru su nastupile četiri hrvatske trkačice. Ovo je prvi put u povijesti hrvatske ultra scene da imamo žensku reprezentaciju, četiri žene koje mogu istrčati stotinu kilometara. Reprezentaciju zapravo čine tri, četvrta trči kao ‘osiguranje’, jer disciplina od 100 km dužinom nudi i previše mogućnosti da jedna od natjecateljica ne završi utrku. Tako se i dogodilo. Nikolina Šustić morala je odustati zbog grčeva.
Kako to da zemlja koja u atletiku slabašno ulaže, a u ultraško trčanje skoro ništa – ima tako jake ultrašice, zapravo ‘rekreativke’, jer niti jedna od njih ne živi od trčanja? Kako su Veronika Jurišić, prof. komparativne književnosti, Marija Vrajić Trošić, uskoro pravnica, i Antonija Orlić, kriminalistica, zaposlenica McDonaldsa, postale brže od tih žena iz mnogoljudnih nacija, profesionalnih trkačica? Taj ‘hrvatski’ uspjeh počiva na individualnom entuzijazmu svake od gore spomenutih trkačica. Zanimalo nas je od tri fokusirane, energične žene, začarane trčanjem, čuti kako je izgledala ta stotka u Dohi koju su istrčale 20 puta napravivši krug na pet kilometara dugoj stazi.
Veronika Jurišić za utrke nije stala. Doduše, ona ne staje ni na utrkama od 12 sati, niti na onim cjelodnevnima. „Radim sve u trku. Na stotinu kilometara pijem energetske napitke i jedem banane. Stajanje mi ne treba. Čak mi ni ne odgovara.“, kratko će.
Trči školski, za sebe kaže da je ‘baš štreberska trkačica’. „Nikad prvi dio utrke ne trčim tempo koji ne mogu držati, u pravilu uvijek idem najbrže u zadnjem dijelu. Ako mi se dogodi suprotno, onda sam nešto promašila. Hrani me to ubrzavanje prema kraju koje traži strpljivost. Malo se mučiš što si u tim prvim krugovima skoro iza svih, sam sa sobom razgovaraš, kontroliraš se …“,govori. Svako toliko razgovor biva prekinut ponekim zagrljajem i čestitkama klupskih kolega. I Milka čokoladama koje pristižu na stol.
Stati je zabranjeno
Atletski san Marije Vrajić Trošić jest istrčati stotinu kilometara za manje od sedam i pol sati. Prije dvije je godine, u belgijskom Torhoutu, postavila osobni rekord, 7.37.40. U Kataru se nadala popraviti vrijeme. „Uzalud. Bila je to preteška utrka. Ma, sreća je da nisam odustala, imala sam veliku krizu i skoro digla ruke od svega. Jako sam se mučila između 50.-tog i 75.-tog kilometra. Prva četiri sata nisam niti osjetila. Kad me uhvatila kriza počele su me prestizati, hrpa žena, k’o torpedo su jurile pored mene. Krenula sam samosažaljevati se. Kriza je trajala do 75.-tog kilometra. Pamtim da je pored mene projurila jedna osobito mršava trkačica, i tad sam si kazala: ‘Ajde, sad dosta. Dosta si žalila samu sebe. Kreni!’ Potom sam naše na okrepnoj stanici upitala mogu li još što spasiti što se tiče ekipe. Kad su mi rekli da mogu, itekako, dobila sam veliku motivaciju. Zadnjih 25 kilometara me činila sretnom jedna okepna stanica na kojoj su imali sok od manga. Stalno sam trčeći mislila na taj sok, najbolji koji sam ikad pila. Nisam ni znala da je to mango, raspitala sam se tek drugi dan.“, smijući se govori Marija. Na koncu je do cilja stigla za 8:00:59, gotovo devet minuta iza, od naših natjecateljica najbolje plasirane, Veronike Jurišić.
Vrajić Trošić je prvi dio utrke, do 45 kilometara, skupa s Nikolinom Šustić, bila u vodećoj grupi. „ To je moj način trčanja, trčim prema osjećaju, drugačijeg sam karaktera nego Veronika, više mi odgovara pobjeći, pa neka mene drugi love, nego da ja moram nekog hvatati. Ne volim imati stres da nekog fiksiram i mislim kako ga moram stići, jer mi to dodatno otežava. Volim pobjeći, onda sam mirna i vidim hoću li to izdržati ili neću. 2012. sam godine 50 kilometara istrčala za 3 sata i 37 minuta, potom mi je pala brzina, na koncu sam stotku istrčala za 7 sati i 37 minuta. Uvijek mi je drugi dio znatno sporiji. Naučila sam da trkač treba znati trčati i u puknutom stanju.“
Za utrke u Kataru, krizi unatoč, nije stala niti sekunde. „Meni je stajanje zabranjeno, ja to sama sebi u glavi – zabranim. Zadnjih 30 kilometara imala sam potrebu ići na WC, ali – trpjela sam i trčala. Prije utrke obavila sam uobičajeni ‘ritual’ provjere – vezice svežem po nekoliko puta, nema šanse da čvor popusti. Startni broj obično ‘uhvatim’ s tri ziherice, ovaj put sam uzela i tu četvrtu, provjerim stopalice, da mi se ne bi ‘podvlačile’ pod stopalo i stvorile žulj …“, nabraja žena koja je, spomenimo, lanjske godine, u samo četiri mjeseca, istrčala četiri sto-kilometarske utrke. „Tako se složio raspored.“, sliježe ramenima kao da je riječ o sasvim uobičajenim dionicama.
Antonija Orlić stotku je trčala „gotovo deset sati. To je sat vremena gore od moje najgore noćne more. Nisu to vremenski uvjeti u kojima smo mi navikli trčati – usta su mi se sušila, znoj se odmah sušio na nama, zato smo sve vrijeme bili slani … zato je Nikolina brzo dobila grčeve u nogama. Najgori trenutak utrke bio mi je kad sam vidjela Nikolinu da šeće izvan staze, u suprotnom smjeru od cilja … To mi je bilo strašno. Ja sam bila na 50.-tom kilometru, ona na 55.-tom. Imala sam problema s noktom na nozi i grčevima, ali sam u tom trenutku, kad sam vidjela da je ona odustala, znala da ja sad ne smijem odustati.“ Bodrila je samu sebe, priča, mantrajući „ajde sad još jedna krug, pa drugi … na 6o.-tom kilometru sam zaključila da mi je ostao samo još – samo jedan maraton do kraja! Znala sam da ja to mogu završiti. Puno mi je puta padalo na pamet da krenem hodati, ali svaki put kad bih bila blizu toga pomislila bih kako će me netko prestići i da je ta osoba baš bitna za naš ekipni plasman, da ćemo, ako me prestigne, pasti za mjesto niže u ukupnom poretku. Zato sam cijelo vrijeme trčala, izuzev dva kilometra oko 70.-tog, kad mi je bilo teško s noktom i na 90.-tom kad mi se počelo vrtjeti u glavi. Polila sam se vodom, došla k sebi i – nastavila trčati. “, kaže Antonija.
Staza je bila kružna, s četiri zavoja od 180 stupnjeva i četiri od 90 stupnjeva. „Stalno smo se okretali i vrtjeli, to je bio problem. No, ima to i dobru stranu – ako je staza kružna tad su na tih pet kilometara tri okrepne stanice; ako nije kružna, ako trčimo u jednom smjeru, pa se vraćamo, onda je okrepa tek svakih pet kilometara.“, objašnjava Orlić pro et contra trčanja u krug.
Sheraton kao znamenitost
Katar se Veronike nije dojmio. Baš kao i Marija, komentira da joj je nedostajalo vidjeti materijalne ostatke tamošnje drevne prošlosti, čega u Dohi – nema. Nema puno ni drveća. Zelenila općenito manjka. „Prva zgrada koja je od Dohe učinila temelje toga što je taj grad danas je – Hotel Sheraton, izgrađen 1980.-te. To je zapravo veliki cirkus. Tražiš suvenir za ponijeti kući, a nude ti maketu hotela. “, opisuje Jurišić. Na pamet joj pada anegdota koja ponešto govori o lokalnim običajima, uvjetovanim klimom: „Išla sam na večernje trčanje u lokalni park, malo sam se dvoumila, očekivala sam da ću ući u pusti park, a kad tamo –tisuće ljudi leži po travi. Noć je tamo doba kad su ljudi vani i kad se druže, u 22.00 sata su i mala djeca vani.“
Marija je, zbog kašnjenja vize, u Katar stigla dan poslije ostatka reprezentacije: „Bila sam pomalo uplašena. Prvi put sam putovala u taj dio svijeta, budući da je to islamska kultura, nisam bila sigurna koliko je uputno da žena sama tamo stigne u ponoć. No, Katar je liberalan. Prije odlaska smo se informirale, rečeno nam je da je zabranjeno trčati otkrivena trbuha, dakle, obavezne su majice do struka. To je bilo jedino restriktivno pravilo koje je različito od utrka na Zapadu. Djevojke su čak trčale i u sportskim gaćicama i to se toleriralo.“
S utrke, na kojoj nije bilo previše navijača, sve tri će spomenuti grupicu mladih Katarki. „Tih šest žena, pokrivene feredžama, skakale su, vikale, lupale o bubnjeve, šest su sati bodrile nas i navijale, bile su sjajne …“, kaže Marija.
Od njih tri jedino Veronika ima kilometražu na treninzima koja je nalik na onu koju prelaze profesionalni ultraši. Trči svaki dan, bez izuzetka. Godinama. „To je sport koji traži puno ljubavi. Nema tog novca koji bi te natjerao da dnevno tri-četiri sata, bez iznimke, trčiš.“, kaže pa doda: „Ja bih jako voljela da Hrvatska postane prepoznatljiva, jaka ultraška nacija. Sad priželjkujemo da i Radojković dobije još trojicu dečki koji će trčati s njime, a ima ih …“ Robert Radojković bio je jedini hrvatski muški predstavnik na ovogodišnjem ultraškom svjetskom prvenstvu u Kataru. Na cilj je stigao 30.-ti s vremenom 7:24:35.
„Ne sjećam se kad sam se posljednji put u životu toliko namučio.“, tako u jednoj rečenici opisuje utrku za koje je, među ostalim, izgubio šest kilograma. „Kad sam krenuo na utrku imao sam 76, kad sam se vratio u hotel vaga je pokazivala 70,00.“ U početku je trčao s Talijanom Giorgiom Calcaterrom, trostrukim svjetskim pobjednikom na prvenstvima na 100 km te s još nekolicinom trkača. „Šibali smo 3.40, 3.45, onda sam spustio i kružio nekih 30,40 kilometara. Potom je došlo do raspada. Taj jaki start za mnoge od nas je bio koban. Od te grupe s kojom sam trčao nikome nije išlo po planu, svi smo na kraju imali vremena puno slabija no što smo očekivali. Je li u pitanju vrućina, manjak vlage …? Drugi dio mi je bio koma, razmišljao sam samo o tome da izdržim do kraja, to nije maraton, pa da lupiš o zid i na kraju se mučiš zadnjih pet kilometara. Meni je Katar bio 50 km neprestane borbe sa samim sobom i potrebom da odustanem. Ono, teško mi je, jedva se držim, a ostalo je još 10 krugova, i svaki taj krug je – prava muka.“
Muška ultra reprezentacija
Slijedećeg rujna, na svjetskom ultraškom prvenstvu u Nizozemskoj, Radojković se nada da neće biti jedni hrvatski predstavnik, već dio nacionalne reprezentacije. “Treba usmjeriti nekolicinu dečki koji bi mogli biti dobri na ultri, potaknuti ih da istrče neku utrku koja se vrednuje kao kvalifikacija za svjetsko ultraško prvenstvo. Ima ih nekoliko na koje ciljam, a neki su mi se ovih dana i sami javili, nakon što su čuli o utrci u Dohi. Mislim da bi dobri ultraši mogli biti nekadašnji triatlonac, Riječanin Damir Mesec, zatim Zagrepčani Renato Pomahač, osvajač veslačke medalje na svjetskom prvenstvu i Hrvoje Kovač koji posljednje dvije godine nije bio jako aktivan.“
Govoreći o trčanju općenito, pa i onom rekreativnom, prozelitistički gorljivo kaže: „Savjetujem svima da otrče maraton. Trčanje je druženje, stil života, ispušni ventil. Svi koji trče polako počinju težiti dužem, višem, bržem, traže svoju granicu. Kad otrčiš maraton nešto se promijeni u tebi, digneš se za stepenicu karakterno.“, uvjeren je Radojković.
Piše: Marija Mare Pocrnić