Ona je potvrda za sve floskule o sitnim ženama: i dinamitna, i otrovna, i brza… kako u nogama tako i na jeziku. Slušati je možemo svako jutro u eteru Entera Zagreb a sresti radnim danom navečer na Savskom nasipu. Ona je Aleksandra Milinković (zvana Alex), nova gošča kavice u tenisicama.
Ivi: Kad si počela trčat?
Alex: Pa, zapravo… mislim da sam počela trčat kad sam doslovno prohodala. Ja sam se nekih 10-ak godina aktivno bavila atletikom, i onda kad sam iz Bjelovara došla u Zagreb, upisala faks i onda se desilo – nemaš više vremena da se tome posvetiš koliko bi htio, no ljubav prema trčanju je ostala.
Ivi: Ček, ček, ček… ti si baš BAŠ bila prava atletičarka?
Alex: Da… 10 godina… bila sam srednjeprugaš, 400 do 800 metara…
Ivi: Ma, da??? Natjecanja, medalje, sve?
Alex: Da, da… čuda… preko 50 medalja mi visi doma u Bjelovaru na zidu.
Ivi: Wow!!! Koji ti je najdraži uspjeh iz mladosti?
Alex: Mislim da je to bilo u Osijeku 2003. kad sam skinula hrvatski rekord na 600 metara. U biti, to nije bio službeni rekord, al je bilo najbrže vrijeme u Hrvatskoj tada. To mi je najdraža trka iako sam se nakon nje ispovraćala koliko sam se preforsirala.
Ivi: A gdje sad najčešće trčiš?
Alex: A gle, s obzirom da živim u centru imala sam te neke faze trčanja po Zrinjevcu ali nisam fan city runninga, odnosno slaloma, kako ja to češće zovem, onda se volim prošetat do Savskog nasipa. Treba mi nekih 10 minuta do tamo pa i to računam kao neko lagano zagrijavanje, i onda pičim po Nasipu, ovisno o tome kako sam raspoložena toliku kilometražu radim.
Ivi: Koja ti je do sad najveća kilometraža koju si prešla?
Alex: 10 km. Pripremala sam se za Zagrebački noćni cener pa sam digla kilometražu na 10, do tada sam trčala 5, 6. Ostao je u meni taj srednjeprugaški karakter. Radim često i sprinteve uzbrdo, to baš volim da se do kraja izmorim. Nisam baš neki dugoprugaš.
Ivi: Kak ti je bilo na Zagrebačkom noćnom ceneru?Alex: Pa, ko klinka sam se dosta natjecala i imam hrpu utrka u nogama ali, Zagrebački noćni cener mi je biladefinitvno najljepša, najdraža i najpozitivnija utrka u životu. Imala sam veliku podršku svih 10 km od strane prijatelja i slušatelja s Entera. Isplatilo se, čak i ona bol u nogama koja je trajala idućih pet dana je bila slatka. A istrčala sam ga za 49:56, čak 10 min brže nego što sam si prognozirala. Bila sam jako racionalna kod prognoze, mislila sam si ako trčim malo manje od 6 min/km bit će to 59 minuta. No onda sam išla probat i ispostavilo se da ga mogu istrčat za 52 min. Dakle sigurno idem ispod 50. I išla sam!
Ivi: Imala si i neku pauzu od trčanja, jel tak?
Alex: Da. Kad sam tek došla u Zagreb na faks. Malo mi je bio šok i Zagreb i obaveze na faksu i onda sam se jako zdebljala. Baš jako, 8 kila. I onda sam rekla samoj sebi – gle, nemreš tak! Pa sam počela opet trčat.
Ivi: Trčiš solo ili?
Alex: Pa, ponekad s dečkom al on je tri put brži od mene pa sam više za solo varijante.
Ivi: O čemu razmišljaš dok trčiš?
Alex: O svemu! Prođem cijeli dan u glavi. Od toga tko mi je sve digao tlak na poslu, kog bih mogla ko Ally McBeal sa šakom u glavu, do stvari koje taj dan moram napravit. Hoću se ošišat ili ne, kaj ću kuhat sutra i tak… Inače trčim sa slušalicama, al uspijevam i slušat mjuzu i razmišljat.
Ivi: U koje doba dana najčešće trčiš, s obzirom da radiš raaaaanom zorom?
Alex: Najviše volim navečer, oko 19 sati. Ak imam nekih obaveza navečer onda ranije. Najviše ne volim trčati ujutro i divim se ljudima koji trčat ujutro jer ja ujutro nemrem ništ.
Ivi: Cijeli život trčiš… Zašto?
Alex: Meni je trčanje meditacija u pokretu. To je nešto bez čega više ne mogu, moj način života i totalno sam ga podredila trčanju. Cijeli dan isplaniram tako da stignem bar na sat vremena na Nasip.
Ivi: Svaki dan?
Alex: 5 dana u tjednu. Al kažem, nisam za duže pruge, ovo mi je čisto dovoljno.
Ivi: Dakle, nemaš planove za neki polumaraton ili maraton u budućnosti.
Alex: Ne, al zato idem na Zagrepčanku 512. To će mi bit prva vertikalna utrka i jako joj se veselim.
Kafenisala: Ivi First