Sada čitate
Drago Paripović: Održavam kondiciju!

Drago Paripović: Održavam kondiciju!

Naš najpoznatiji maratonac, Drago Paripović, već je skoro punih dvadeset godina nositelj hrvatskog rekorda u polumaratonu (Lago di Garda, 1:03:47) i maratonu (Bologna, 2:17:05) pa se s razlogom pita “gdje je mladost nestala…”

- Oglas -

Na zadnjem Zagrebačkom maratonu postali ste prvak Hrvatske za 2011. godinu. Čestitam Vam na uspjehu! Kada se Vaš rezultat (2:38:09) preračuna s obzirom na starosni koeficijent i vidi učinak, on je i dalje vrlo značajan, čak u razini Vašeg osobnog rekorda. Što Vas danas motivira da održavate takvu kvalitetu rezultata?

Hvala vam na čestitci, a što se tiče motivacije, to je za mene održavanje kondicije te da “ne potonem”, a rezultat dođe onako, ako se to može zvati rezultatom. Nemojte misliti da nisam skroman, nego sada ne treniram da bih jurio rezultat, ako dođe, dođe.

Tijekom karijere trčali ste utrke na 3, 5, 10 km, kroseve, polumaratone, a maraton do Zagrebačkog 2011. niste trčali devet godina. Je li za Vas ta disciplina i inače bila najveći izazov?

Točno, nisam trčao maraton punih devet godina, bio mi je izazov s obzirom da se nisam pripremao za tu disciplinu, nego za polumaraton. U dogovoru s predsjednikom kluba, Borisom Smičiklasom, odlučio sam se da trčim pa što bude. Nisam znao koliko uopće mogu dati za svoj «uzrast», išao sam glavom i iskustvom, a manje spremnošću.

Kolika je razlika između treninga kada ste bili u najboljoj formi i postizali dan-danas neoborene hrvatske rekorde u polumaratonu i maratonu te sadašnjeg treninga, 20 godina poslije?

Razlika treninga prije 20 godina i danas je velika, kao što sam rekao na početku, treniram i uživam, tek toliko da se održim.

Nedavno je Goran Murić u svom blogu na temu o odnosu kvantitete (pretrčanih kilometara) i kvalitete (brzih treninga) naveo Vas kao primjer trkača koji je našao pravi omjer te održao vrhunsku kvalitetu. Na nasipu Vas se uglavnom može vidjeti kako jurite pa ako nije tajna, a sigurno će zanimati mnoge trkače, možete li nam objasniti svoj pristup: koliko često radite trening dužine i na koji način (trčite li skroz lagano, postupno ubrzavate ili cijelo vrijeme imate neki srednji tempo) te ubacujete li neke brze dionice u trening dužine?

Naravno da između kvantitete i kvalitete mora biti nekakav omjer. Ja u tjednu radim dužinu od 26-28 km i ne treniram za maraton, a ostale od 12-18km, zavisi što mi je na repertoaru. Dva treninga radim nešto brže, bilo to fartlek ili tempo, a ostalo lagano s ubrzanjima.

Danas su trkači dosta ovisni o vitaminizaciji, kvalitetnoj opremi, tenisicama, polaru i dr. Mislim da se u Vaše vrijeme svemu tome nije posvećivala velika pažnja, a opet su rezultati bili tu. Kako Vi vidite tu razliku u pristupu nekad i sad?

Što se tiče ove nove tehnologije, ne patim za tim, bitno mi je da mogu na noge i imam sat sa štopericom. Prije 25 godina sam trčao u kožnim tenisicama, cipelama s gumenim potplatkom i gumenim čizmama, tek toliko da mogu reći da sam trenirao. Ako netko ovo bude čitao reći će da ovaj nije normalan, ali tako je bilo. Uostalom, zna moj prijatelj i današnji kum, Zdravko Krišto, s kojim sam trenirao od 1988. godine. Razlika nekad i sada je dosta velika jer trčanje je individualan sport. Mladi danas dođu i vide koliko tu treba truda, znoja, rada te da ne dođe do povreda, a onda tek rezultat, naravno, ako uz to budu imali podršku roditelja, kluba, itd.

Sudjelovali ste na mnogim međunarodnim natjecanjim, međuostalim u Japanu, Meksiku, Španjolskoj, a u inozemstvu su Vam nudili i profesionalnu karijeru no Vi ste navodno bez dvojbe odbili i to nikad niste požalili?

Da, dosta sam trčao vani tj. u Europi najviše, no sada je prekasno za bilo što i ne bih se vraćao unatrag i što bi bilo kada bi bilo.

Početkom ’90-ih godina bilo je dosta trkača koji su trčali maraton ispod dva i pol sata (Lacković, Kovačić, Gavranović, Grgić). Među deset najboljih svih vremena njih pet je iz razdoblja 1988 -1992. Od tada do danas u ovih dvadeset godina samo su dva maratonca dospjeli među top deset, Petrović (6.) i Marojević (10.). Nije li i činjenica da ste Vi s 52 godine prvak države dovoljan dokaz da se u Hrvatskoj slabo radi na ovoj disciplini?

Naveo sam gore što sve treba jednom atletičaru ili maratoncu za dobar rezultat. Ljudi tj. mladi odustanu kada vide koliko truda treba za rezultat, a podrške niotkuda. Klubovi ne ulažu u tu disciplinu, a kada netko bljesne svojim radom onda se nađu dušebrižni i hvale svojim uspjehom, čekaju gotov proizvod. Dok sam trčao vani, a ponajviše u Italiji te kada su došli rezultati i reputacija u toj državi onda su znali postaviti pitanje: od kada treniram profesionalno te zamislite onda, prije 22 godine, da kod kojeg sam doktora. Ostao sam zatečen tim pitanjem, ma kakav doktor, kakav profesionalizam! Kasnije sam shvatio, njihovi profesionalci imaju i doktora, a ja nisam znao ni za običnu vitaminizaciju, a što je to profesionalizam?! Pa ja radim tri smjene u jednom poduzeću, a najviše treću smjenu od 22-6h. Dođem doma i na trening, kakav je to profesionalizam! Već sam naveo da nisam imao tenisice za trku pa sam posuđivao i to dva broja manje, poslije žuljevi na utrci Rim-Aosti, gdje sam 21.03.1990. godine otrčao prvi ozbiljni polumaraton s rezultatom 1:04:30. Tamo sam čak kupio prvi put rabljene tenisice i imao sam osjećaj kao da sam u čarapama, super! Toliko o mom profesionalizmu. Sad će opet netko reći on samo priča. Ne, ja sam bio uporan i nisam se predavao.

Drago Paripović, Zagreb maraton 2011

Bili ste član AK Dinamo, prateći svog trenera Radojčevića kratko ste bili i u AK Zagreb, dugi niz godina u AK Pakračka Poljana, a danas ste u AK Žumberak. Na glasu ste kao vrlo privržen član i na Vas se može računati. Kako Vi doživljavate odnos prema matičnom klubu?

Sada su druga vremena i sve je pojednostavljeno, barem što se tiče opreme i tehnologije, još samo treba trenirati. Našao sam se u klubu Žumberak s Krištom i još dvojicom, Španićem, Gavranovićem, tu je i Kralj te moj sin Nikola tako da sam zadovoljan. Možda ja ne vidim dobro, no pitam se gdje su mladi…

Preporuka za čitanje

Vedran Lozanov, uspješni paraolimpijac s nizom velikih rezultata u raznim trkačkim disciplinama, ujedno je i Vaš nećak kojem se nedavno ostvarila velika želja: Vi ste mu postali trener! Kako se osjećate u ulozi trenera?

Vedrana Lozanova sam uzeo i dogovorili smo se za London. Ako bude zdravlja i bez povreda mislim da će dobro odraditi Paraolimpijske igre ove godine u Londonu. Ja samo hoću prenijeti jedno malo iskustvo, koliko on to može prihvatiti i realizirati.

Svakodnevno ste na nasipu. Je li ikad nedostajalo «strasti» između Vas i trčanja?

Mislim da nije nedostajalo, a to ako u jednoj godini dođe koji dan da kažem: “Eh, danas ne idem na trening, odmaram”, tu su onda Zdravko Krišto i sin Nikola.

Ima li još neka neotrčana utrka o kojoj sanjate te općenito koji su Vaši planovi za budućnost ili barem za ovu trkačku sezonu?

Planirao sam davno prije njujorški maraton, ali to je ostalo samo u zraku, nedorečeno. Još nešto da napomenem: prije 20 godina, sav trud i rad po kiši, snijegu, suncu nisam pretvorio u rezultat koji je trebao biti s obzirom na uloženo u trening. Tu mi je «pomogao» moj bivši manager. Kada sam dogovorio za neku od utrka, on mi je promijenio plan. Nisam nezahvalan, ali ti rezultati su trebali biti puno bolji nego što su bili. Za ovu moju priču o prošlosti su mnogi već prije čitali ili znali, a mnogi su možda očekivali i nešto više. Neka mi oproste ako ih nisam impresionirao ili zadovoljio.

S obzirom da će ovaj intervju zasigurno čitati i mnogi rekreativci od kojih su neki i novopečeni trkači koji stasaju kroz Adidasovu školu trčanja, možete li s nam udijeliti neki trkački savjet za dugovječnost?

Eh, sada malo o Adidas školi trčanja. Mogu samo reći: konačno netko, jer vas je lijepo vidjeti na jednom mjestu u tolikom broju. To sam vani vidio davno prije, da ima toliko ljudi na treningu. Kod nas ima dosta klubova, a malo trkača jer kada trebate ekipu za cestovni kup ili nešto drugo, nema dovoljno trkača, tako da je ova priča stvarno velik i lijep primjer za ostale koji se žele priključiti trčanju koje znači zdravlje i «fit» za posao ili bilo što drugo.

Intervjuirala: Ivana Radić

Pogledajte komentare (0)
Na vrh stranice