Sada čitate
Born to run

Born to run

Trčanje već odavno nije samo samo sport ili rekreativna aktivnost. Za većinu nas koji smo se “zakačili”, trčanje je način života. Pa tako i trkačka literatura već odavno nije rezervirana smo za suhoparne stručne tekstove o metodama treninga, već se može govoriti o posebnoj grani izvrsne trkačke beletristike unutar koje autori-maratonci kroz vječnu temu trčanja stvaraju čak i odlična literarna djela: filozofsko-biografske eseje (poput književne veličine Murakamija u What I talk about when I talk about running) i uzbudljive romane (poput Once a Runner: A Novel Johna L Parkera ili klasika Flanagan’s runToma Mcnaba).

- Oglas -

Tarahumara runner and Scott Jurek

U sam vrh najbolje trkačke beletristike sasvim sigurno spada knjiga Christophera McDougalla „Born To Run: A Hidden Tribe, Superathletes, and the Greatest Race the World Has Never Seen (iliti Rođeni za trčanje: skriveno pleme, superatlete i najveća utrka koju svijet nikada nije vidio). Kombinirajući antropološko putovanje kroz povijesti jednog od trkački najizdržljivijih indijanskih plemena na svijetu (meksičkih Tarahumara indijanaca) sa životnim pričama najpoznatijih ultramaratonaca suvremenog sportskog svijeta i znanstvenim istraživanjima koja potvrđuju tezu da je čovjek ipak „trkačka životinja“, McDougall je uspio proizvesti jednu od najboljih knjiga o trčanju.

Kao novinar i rekreativni (ne naročito talentirani) trkač, on se sasvim slučaju (hvatajući neku trivijalnu priču o pop pjevačici koja je pobjegla u Maksiko) spotaknuo na članak o misterioznom „bijelom čovjeku“ koji pod imenom Caballo Blanco (bijeli konj) živi i trči s povučenim i samozatajnim plemenom indijanaca u visokim i surovim prostorima meksičkih Copper Canyons. Trčeći s Caballom on otkriva inspirativnu životnu filozofiju Tarahumara koja se temelji na trčanju (ne samo u smislu praktičnog svakodnevnog načina preživljavanja, već i u religijskom smislu) te zajedno s njim smišlja kako da na neprohodne terene meksičkih visoravni dovede neke od najvećih ultra-trail-runnera na svijetu i organizira jednu od najneobičnijih ultramaratonskih utrka ikada. Kroz sve to McDougall u svom visokom nezgrapnom tijelu (idealne građe za košarkaša ili eventualno ragbijaša, ali sasvim sigurno ne za trkača) otkriva izdržljivog maratonca koji se upušta u trening za 50 milja dugu avanturu po stazama legendarnih Raramuri-ja (ime kojim Tarahumare sami sebe nazivaju, a koje u prijevodu znači „oni koji trče“).

Raramuri ili „oni koji trče“

Raramuri (ili kako su ih bijeli doseljenici nazvali Tarahumare) su starosjedioci sjevero-zapadnog Meksika. U 16. stoljeću, po dolasku španjolskih istraživača na njihova područja, pleme se povlači u teško prohodne visoravni gdje uspijeva sačuvati svoj specifični tradicionalni način života. Danas ih u pećinama meksičkih klanaca živi oko 50,000. Većina ih još uvijek živi djelomično nomadskim životom, nastanjuju se uglavnom u prirodnim skloništima, prehrana im se sastoji od kukuruza i graha te mliječnih proizvoda od ovaca i koza koje uzgajaju.

Posebni su po tome što im se način života temelji na trčanju i to  nevjerojatnih dužina – prosječna ruta koju odrasli Raramuri prijeđe „u komadu“ (odjeven u vrlo bogatu šarenu lepršavu odjeću i sandale) iznosi 120 milja (190km). Sama činjenica da trčanje koriste kao metodu savladavanja udaljenosti, kao način komunikacije između sela ili pak u lovu, nije tako naročito jedinstvena (naime postoje i druga područja na zemaljskoj kugli, koja su bar djelomično ostala izolirana/zaštićena od prodora bijele civilizacije, pa u njima žive narodi koji se još uvijek oslanjaju na svoje noge kao prijevozno sredstvo).

Jedinstvenost Raramura kao „naroda koji trči“ leži u tome da je trčanje kamen temeljac njihove životne filozofije, njhove duhovnosti. Ritualne utrke između sela (koje najčešće pokrivaju i do 200km stjenovitih staza) nemaju natjecateljsku osnovu već predstavljaju utjelovljenje zajedništva, plemenskog jedinstva te bi prije bile predmet za sociološku nego sportsku analizu. Upravo zbog toga su pokušaji bijelih menagera, da od Tarahumara naprave nepobjedivu ultrašku silu, poput one kenijsko-etijopijske na maratonskim stazama, uglavnom neslavno propali. Naravno da je mnogima palo na pamet da bi se na talentiranim meksičkim ultramaratoncima dalo dobro zaraditi, samo kad bi ih se pustilo s lanca na stazi s dobrim nagradnim fondom, no pokazalo se da  je njim koncept natjecanja, borbe protiv drugih trkača pa čak i koncept nagrade (novca, odnosno vreća kukuruza) kao motiva za trčanje od točke A do točke B, potpuno stran. A bogme ni koncept dobro pojastučenih tenisica, u koje su ih ugurali kako bi im olakšali trčanje, im se nije pokazao ništa bliži.

Najveća utrka koju svijet nikada nije vidio

Upravo zato, jedini način da upoznate najveći trkački narod na djelu jest da trčite s njima, po njihovim pravilima na njihovom terenu. To je shvatio i Bijeli Konj te je u meksičke kanjone dovukao šarenu ekipu – samozatajnog ultramaratonskog rekordera (Scott Jurek), dvoje trkački izuzetno talentiranih otkačenih kalifornijskih srednjoškolaca/surfera (Jenn Shelton i Billy Barnett), nepodnošljivo brbljivog bosonogog bradonju zvanog Barefoot Ted i jednog vječno ozlijeđenog trkačkog rekreativca/novinara (autora knjige koja će iz cijelog tog cirkusa nastati).

McDougall, kroz priču o organizaciji ove neobične trke, fantastično spretno provlači biografske storije čitavog niza velikih trkača koji su stvarali povijest ovog sporta. Tu je priča o  Emilu Zatopeku i njegovoj jedinstvenoj filozofiji i metodama treninga koje spadaju u kategoriju „ne pokušavajte ovo kod kuće“, priča o Ann Trason učiteljici koja je poskidala rekorde na skoro svim važnim američkim ultrama te koju McDougall koristi kao uvod u malu znanstvenu analizu ženskih trkačkih predispozicija kad su u pitanju zaista duge staze. Zatim priča o jednom povučenom dječaku Scottu, koji je odrastao njegujući bolesnu majku, osamljen i ismijavan kao onaj koji najviše trenira, a najsporiji je u školskom atletskom timu, a koji je na kraju izrastao u legendu dugih/najdužih pruga. Pa onda šarena paleta likova koji su toliko zanimljivi, neobični i inspirativni da ih se ne bi posramili ni renomirani romanopisci i čitatelju je teško povjerovati da se radi o stvarnim ljudima: iritantni menager Rick Fisher (koji je prve Tarahumare doveo na najteži američki ultra-trail Ledville 100mile), poznati trener Joe Vigil, njegova pulenka Deena Kastor (sitna slastičarka, vlasnica vinograda, ljubiteljica crnih vina i američka rekorderka u maratonu)…

Paralelno s biografskim pričama kroz roman se na šarmantan način provlače i znanstvena ispitivanja ljudske fiziologije koja kažu da smo kao dvonožna ćelava bića koja tjelesnu temperaturu održavaju znojenjem i koja se za odraz služe ahilovom tetivom, idealno “dizajnirani” za duge pruge. Možda nas brzanci poput gazela deru na 1500m, ali u maratonu smo u prednosti pred velikom većinom sprintera iz životinjskog svijeta. Tu je i široko razvijena teorija o vrijednostima „bosonogog trčanja“ zbog čega su ovu knjigu poklonici barefoot running pokreta dočekali kao svoju bibliju.

Za mene „Born to run“ najvažniju ulogu ipak ima kao neiscrpan izvor inspiracije za duge treninge – za ona trčanja kad maratonac izgubi pojam o vremenu, štoperici, kilometrima i jednostavno se utopi u kretanje, savladavanje prostora. Na jednom mjestu u knjizi stoji citat Ann Trason koja govori kako njezini prijatelji ne razumiju kako ona može toliko uživati u dugačkim treninzima. To je zato, jer je za njih trčanje aktivnost pod nekom prisilom (ili zato što „moraš“ skinuti koju kilu ili zato što „moraš“ popraviti rezultat na 5km). A “pravi dugački trening se ne može isforsirati, u njega treba uroniti kao u kadu s toplom vodom, polako se utopiti i pustiti tijelo da kroz prvi mali šok prijeđe u potpuno uživanje i opuštenost“.  Tako trče Raramuri…

Napisala: Veronika Jurišić

Pogledajte komentare (0)

Odgovori

Na vrh stranice