Od tada je održana bez ijedne godine prekida do današnjeg dana. Bilo je kriznih trenutaka tokom 1991. kad se trčalo pod ratnom opasnošću, no veća je opasnost po utrku bila desetak godina kansije, kad je kao nerentabilna gotovo ugašena. Dok Blažanin i Haubrih dišu, opstanak utrke neće biti upitan, jer obojica smatramo da takvu utrku treba održati radi budućih generacija. Već su redoviti u organizaciji postali i Božica Šorgić, Neven Kovačev i Boris Lacković, a od ove godine i Ivan Mihel. Povremeno nam u organizaciji te male, simpatične i jednostavne utrke poneko pomogne, ove godine Zagrebački atletski savez.
Gotovo u pravilu kiša i vlaga obilježe ovu utrku, pa tako i ove subote. U arhivi HAS-a za ovu godinu ostat će šturo zabilježeno da je među dvadesetdvije natjecateljice i natjecatelja pobijedio Tihomir Mrkojević, a kod žena Martina Bezek sa jedva 100 m prednosti pred Sanjom Begović Geceg. Zaboravit će se u tim arhivama koliko je muke Mrki ove godine imao sa zdravljem, da bi sada ostvario pobjedu jedva zaliječen, koliko je Martina napredovala tokom ove godine, radeći po programu Ladislava Havaša, trećeplasiranog na utrci, a pomalo je iznenađenje da je Pavao Kraljević prošao ciljem kao drugoplasriani. Mile Šikman je kao i uvijek ostvario rezultat kojeg mnogi mlađi atletičari mogu samo sanjati, a meni osobno je najveće iznenađenje pobjeda Joška Murata među sedamdesetgodišnjacima, pogotovo kad znamo da je Franju Vasunga ostavio iza sebe dvije minute. Bila su tu i dvojica nezaobilaznih. Pejo kao četvrti u M50, a Halili, iako bolestan, došao je sve pozdraviti na nasip.
Kao i svake godine, nasmiješeni smo se pozdravili nakon kratkog i skromnog proglašenja, a već znamo, bit ćemo tu i sljedeće godine. Vidjet ćemo se puno puta i prije toga, ali Podsused-Zagreb će svima nama ostati u srcima kao posebno šarmantna utrka.