Već sedamnaesti dan za redom kiša pada, tiho, ujednačeno šumeći mokrim biserima, prisipajući ih po sivom asfaltu i uvlačeći se u odjeću, u sve pore tijela, a činilo se da se uvlači čak i u misli. Vlaga je sve prožela i budeći se, kao i svakog jutra oko sedam, Adam prvo osjeti vlagu, koja kao da mu se u kosti zavukla. Ponekad je čak i zamišljao, kako mu kosti omekšavaju od silne vlage, osjećajući je duboko u sebi, vječno prisutnu. Više se ni ne sjeća kako je to kad toplo sunce zagrije, a on, Adam, podigne svoje svježe izbrijano lice prema žutoj i toploj ljepoti i prepusti se ugodnom milovanju. Kakvo kvarcanje! Nikad takvog što ne bi priredio svojoj koži.

Adam umorno uzdahne i pogleda na svoju lijevu stranu: kao što je i očekivao, Lenka je već ustala. Tiho se iskrala da ga ne probudi, svjesna njegove razdražljivosti, koja je rasla iz dana u dan, svaki kišoviti poput prethodnog, a sigurno i svih budućih dana, sumnjao je Adam. Jer sedamnaest dana kiše … pa to bi svakog natjeralo u ludilo!

Adam sjedne u krevetu i osjeti oštru i čudnu bol koja kao da mu steže desni kuk, slomljen prije popriličan broj godina. Udario ga neki pijani motociklist, dok je Adam, ništa ne sluteći, mirno prelazio pješački prijelaz. I dan danas se sjeća kako je začuđeno gledao u nebo, koje kao da se vinulo prema njemu, kad ga je snažan i bolan udarac odbacio visoko u zrak, da bi odmah zatim, uz ružno-tupi zvuk, tresnuo na prljavi i vrući asfalt.

Jutrošnja ga bol u kuku podsjeti na taj bolni događaj, pa Adam uz tmuran osmijeh počne navlačiti plavu trenirku. Možda, nakon malo trčanja, prokleta bol popusti … možda se prokleto raspoloženje bar malo popravi … možda … Duboko u sebi, Adam osjeća kako je čitavo to nadanje uzaludno. Ništa neće postati bolje, samo gore!

– Znaš – rekao mu je prijatelj Sanjin, dok su zajedno trčkarali kroz prirodu – nije strašno što boli. Strašno je to što znaš, kako u ovim godinama bol neće proći, već će sigurno postati jača.

Adam se mrko osmjehne sjećanju. Sanjin je pravi crnjak, ali u tome mu daje pravo. Od kad su navršili pedesetu, kola kao da su krenula niz brdo. Od poletnih momaka, trkača u pravom smislu te riječi, rasnih dugoprugaša, pretvorili su se u bolne olupine, koje se očito raspadaju.

– Sjećaš li se? – govorio je Sanjin, dok bi sa mukom hvatali dah na blagoj, moglo bi se reći, nježnoj uzbrdici, a koju prije nisu ni primjećivali. – Nekada smo, za vrijeme naših trčanja, razgovarali o ženama, o seksu, o ženama, o seksu …

– A sad o mukama i bolovima – odgovorio je Adam smijući se. – O bolovima i mukama …

– Fuj! – rekao je Sanjin. – Ovo nije život! Treba umrijeti!

U posljednje je vrijeme Adam često razmišljao o smrti i došao je čudnovatog otkrića.

– Znaš, razmišljam o tome noću, dok ne zaspim – povjerio se Sanjinu, dok su mjerili puls nakon što su u veoma laganom ritmu trčkarali oko pola sata. – Možda su sve ove tegobe priprema za … nekako ti nije žao otići, kad više ne uživaš u stvarima koje si volio činiti, već ih činiš iz osjećaja dužnosti.

– Prestao si voljeti trčanje? – upitao je Sanjin, pogledavši ga iznenađeno ispod oka.

– I trčanje i život – odgovorio je Adam. – Bilo bi mnogo bolje, da me streslo srce prije nekoliko godina, kad sam znao istrčati desetku uz brdo i smijati se naporima. Onda sam trebao umrijeti! Onako snažan, sretan i nasmijan, dok skakućem na vrhu brda i radujem se svojoj snazi. Što je ovo sada? Život? Molim te, nemoj me nasmijavati.

– A što bih ja trebao reći na to? – upitao je Sanjin i Adam se pripremio na dugu i poznatu jadikovku, sakrivši pogled od prijatelja.

Obučen u trenirku, Adam odagna sjećanje i izađe iz spavaće sobe, uputivši se u kupaonicu. Daleki, sretni i puni snage dani, mislio je dok je pljuskao lice ledenom vodom, koji se više nikad neće vratiti. Bol ga u kuku steže čvrsto čeličnim prstima, pa se sa mukom suzdržava ječanja. A najradije bi glasno zakukao.

– Evo kava – dočeka ga Lenka. – Vruća je, baš onakva kavu voliš.

Adam smrknutog pogleda klimne i dohvati šalicu, ali mu iznenadno sijevanje užarene boli u kuku skrene pažnju i šalica mu, koju je nespretno dohvatio, klizne iz prstiju i padne na pločice kuhinje, a crna i vrela tekućina, opeče mu prste.

– U vražju mater! – drekne Adam. – Zar nisi mogla biti pažljivija?!

– Pa nisam ja …

– Znam, znam! – prekine je bijesno Adam. – Nikada nisi ti kriva ni za što. Ima li još kave?

– Sasvim malo – odgovori Lenka.

– Daj! – zapovijedi otresito on. – Koliko ima da ima. Popiti ću to i idem trčati.

– Trčati? – Lenka u čudu raširi oči. – Pa jesi li ti poludio? Vidiš li kakvo je vrijeme vani? Pljušti!

– Već je poprilično dugo šugavo vrijeme – odgovori nabusito Adam. – Ništa novo.

– Nije ti dobro, a ideš trčati – reče Lenka. – Zašto to činiš? Zašto mučiš samog sebe?

– Ma daj, pusti to – reče on ispijajući kavu u jednom gutljaju. – Ne razumiješ. Idem!

– Shvati – reče mu Lenka gledajući mu leđa – kako nisi više mladić. Pa ne možeš trčati dok kiša …

– Ah, prestani! – obrecne se razdražljivo Adam, ni ne okrenuvši se, žureći izaći iz stana, žureći ostati sam na kiši, dok ujednačenim trkom grabi ulicama, a ljudi ga začuđeno gledaju.

Pet je minuta već trčao probijajući se kroz, kako mu se činilo, sve gušći i hladni zastor kiše. Neraspoloženje je raslo u njemu, nije bilo onog dragog mu osjećaja koje bi mu trčanje davalo na poklon. Zbog čega je danas drugačije? Zašto, zašto … i dok su se pitanja nizala, a odgovori nisu stizali, u njegovom umu odjednom sijevne slika Lenke kako razrogačenih očiju iz kojih je čitao povrijeđenost i žalost počinju navirati suze žalosti koje je Lenka istog trena nastojala sakriti, oborivši pogled i malo okrenuvši glavu na stranu. Nije morao, nije trebao onako bešćutno postupiti. Trebao ju je pomilovati po licu i tek onda otići trčati, znajući da će Lenka sasvim dobro shvatiti tu njegovu šutljivu gestu. Nije Lenka kriva što osjeća bolove, što sve sporije trči, što…

Adam se naglo zaustavi, okrene i počne trčati u pravcu iz kojeg je dotrčao. Trčao je sve brže i brže, osjećajući kako mu se raspoloženje mjenja i stgavši pred zgradu, ljutnje više nije ni bilo u njemu. Ustrčao je uz stepenice, otključao vrata stana i banuo u dnevnu sobu, dok se kiša slijevala s njegove trenirke na uglačani parket.

Lenka je stajala pored staklenog stolića, sagnuta je brisala nevidljivu prašinu s glatke površine i iznenađeno, malo i uplašeno, podigla pogled. Adam joj priđe u dva duigačka i mokra koraka i dlanovima joj obujmi lice.

– Oprosti – reče joj i poljubi je. – Ne ljuti se na svog starog glupana.

– Nisi ti star … – promuca Lenka.

Adam nije čuo kraj rečenice: već je izjurio iz stana, ponovo na kišu koja mu sad nimalo nije smetala i nastavljao trčati, dok mu je na licu titrao osmjeh, a u nutrini mu se taložio mir i zadovoljstvo, osluškujući šaputanje tenisica i uživajući u poznatoj melodiji. Dan je bio “popravljen” … nasmijao se glasno toj pomisli preskačući lokvu kiše u kojoj se ogledalo sivo i natmureno nebo kroz kojeg se odjednom probila zlatna zraka sunca.

Copyright © 2019. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

fb-share-icon0