Sada čitate
Volim trčati. Tada muziku biram ja.

Volim trčati. Tada muziku biram ja.

Prošlo je otprilike 500 dana otkako sam počela trčati. Polovica od toga broja je broj odlazaka na trening, tako da mogu reći da sam odradila  oko 250 trčanja.

- Oglas -

Željela bih se osvrnuti na neke od tegoba povezanih s trčanjem, koje srećom kod mene nisu spektakularne, ali eto da ih podijelim s vama pa ih netko možda uspije prevenirati.

Prva tegoba, dok su mi noge još bile „debele“ (zapravo, bile su normalne, debelo je u ovom slučaju određeno trkačkim mjerilima koja nisu uvijek najobjektivnija) bilo je crvenilo na unutarnjoj strani bedra, koje se drugi dan pretvorilo u odvratne kraste. Pojavilo se nakon prvog trčanja u kratkim hlačama i peklo je kao sam vrag. Nije prošlo samo tako. Unatoč svim eksperimentima s vazelinom, puderom i čarobnim pomadama ponovilo se još nekoliko puta. Za uspomenu  mi je ostalo nekoliko tankih ožiljaka, no računam da to možda još prođe, pa mlada sam 🙂 Kako sam u međuvremenu pala nekoliko kila, noge su mi tanje, ali ipak se  tu i tamo zacrvene. Kao preventiva bolji mi se pokazao puder nego vazelin.

Zatim, zaključila sam da depilaciju moram obaviti  barem 3 dana prije trčanja dužine. Koža, već ionako dovoljno iritirana znojem, zaista ozbiljno pocrveni ako je depilacija tek obavljena. Sličan problem događa se i na rubovima majica. Naravno, trčim u majicama i topovima predviđenim za trčanje i ne kupujem broj premale, no ponekad na rubovima koža ostaje nadražena, posebno kada se trči dužina i ta nadraženost traje satima.

Nekako sam se već pomirila s time da pokoja krasta na bedrima i čudni ožiljci i ogrebotine ispod pazuha nisu tako strašni.

Nokte na nogama uvijek imam nalakirane. Volim tako, a i ne vidim ako slučajno pocrne. Pred polumaraton u Fužinama, na  kojemu sam postigla svoj najbolji rezultat, za svaki slučaj polakirala sam ih u crno pa ako i pocrne barem to neću vidjeti. Tada  sam prošla „lišo“, ali prvi nokat je stradao nedavno na dužini u Kastavskoj šumi. Nije strašno, malo me je boljelo i tek sam naknadno shvatila da je pukao nekako po sredini. Možda je i crn. Ili plav. Ne bih znala, jer sam ga  lijepo  zagelirala i obojala u boju fuksije. Pa neka je kakav god hoće biti.

Jednom me zaboljelo koljeno, nisam ga mogla ispružiti bez bolova. Sve su mi  lađe potonule … gotova sam, više neću moći trčati, a možda ni hodati, možda ništa. Prestalo je nakon 2 dana, ali panika je ostala i nekakav strah od bola u mojoj glavi koji me je zakočio na sljedećem treningu. Željela  sam točno znati što je posrijedi, pa sam otišla kod Deana Misture, poznatog riječkog fizioterapeuta. Ponijela sam podsjetnik, A4 papir na kojem sam napisala ono važno da ne moram puno objašnjavati:

– maraton za 75 dana
– popravi mi koljeno
– nema opcije B

Srećom, dugo se poznajemo pa mu je sve bilo odmah jasno :). Nešto mi je “petljao” to koljeno i kvadricepse, rastegnuo sve zglobove,  ustanovio je da je moj jedini problem moja godina proizvodnje i dobila sam 4 vježbe koje moram raditi svaki dan. Njihova svrha je jačanje kvadricepsa, poboljšanje ravnoteže i propriocepcije. Istezanje je čarobna riječ koju je ponovio milijun puta, baš kao i moji treneri. No, tu sam se nekako uvijek švercala, dok nisam shvatila da me lože zatežu nakon 15 km i da ne pričaju bezveze svi o tom istezanju. Od kada radim vježbice, koljeno se ne javlja.

Treniram polako, po uputama iskusnih, ne forsiram ništa. Slušam iskusne trkače i nastojim učiti od njih. Jedan je rekao da lože rastegnem odmah ujutro pa i to činim.

Čula sam i koliko je važno presvlačenje neposredno nakon treninga, te kakve gnjavaže može izazvati mokro donje rublje. I tu uputu poslušno pratim. Postala sam pravi akrobat u presvlačenju, mogu se kompletno presvući za 90 sekundi bilo gdje….na zadnjem sjedištu automobila, na prednjem, kraj automobila, u grmu, u kemijskom wc-u pa i nasred ceste. Nema frke :).

Pijem i proteine, iako sam uvijek mislila da je to rezervirano za  body building…tko bi sve znao.

Treneri su mi super. Oni su dvije potpuno različite osobnosti  koje se odlično nadopunjavaju. Jedan mi je rekao „Ferari, tebi bog nije dao brzinu, ali se brzo oporavljaš i redovita si bit će nešto od tebe, još kad ne bi jela ćevape.“  Drugi mi je rekao puno prije nego sam ja to i pomislila „Imaš maraton u nogama“. Daje sve od sebe da me pripremi za maraton, a što je rekao za hranu neću vam napisati, dovoljno je reći da je čovjek Slavonac 🙂

Ekipa u adidas školi trčanja Rijeka je odlična. Nekolicina nas se zbližila i za svakog vam mogu reći koju pivu pije. Trenutno se pripremam za prvi maraton. Nemam pojma hoću li ga uspjeti otrčati ili ne. No zapravo, to i nije toliko važno. Važno je da me ništa ne boli. Važno je da trčim.

Volim trčati. To je moje vrijeme. Samo moje. Tada muziku biram ja.

Napisala: Tamara Ferari Miškulin

 

Pogledajte komentar (1)

Odgovori

Na vrh stranice