Sada čitate
Trkači

Trkači

Trkače treba voljeti, da parafraziram Iljfa i Petrova. Oni su većinom bezopasna bića u današnjem svijetu. Čine se politički korektnim i prolaznici ih obično promatraju sa simpatijama, osim ako im, kojim slučajem, ne stanu na nogu. Teško je zamisliti svijet u kojem trkači, poput biciklista ili Židova, mogu postati žrtveni jarci i završiti u logorima. Trkače treba voljeti stoga što odišu zdravljem i brigom za samog sebe, ne intelektualiziraju previše, većinom šute smiješeći se uzgred prolaznicima. Nasuprot njima, intelektualci su pogrbljeni, nose naočale i stalno čitaju knjige a što je najgore, neprekidno govore. Trkači ne kritiziraju vlast, iako možda imaju vlastita politička uvjerenja. Treba ih voljeti i stoga što pješacima predstavljaju bezopasnu prisutnost njihova vlastita sna o zdravlju i sreći. Čine se poput otjelovljenja ukroćena vremena i dobivene bitke za zdravlje.

- Oglas -

Svladavanje svijeta

Trčanje je modernistički oblik dokolice u postmodernističkom vremenu, kontrolirana svakodnevna erupcija prošlosti u sadašnjosti. Podrazumijeva izazov, vjeru u napredak, svijet jasnih uloga i podjela. Kad trčim, moji se suvremenici jasno dijele na trkače i netrkače; ako trčim svakodnevno, postižem bolje rezultate iz dana u dan i vjerujem u vlastiti napredak; brda i kilometri predstavljaju više-manje savladiv izazov. Svijet i vrijeme imaju jasne konture: kao što je u jednom svom davnom ogledu o srednjovjekovnom imaginariju Jacques Le Goff govorio o vremenu trgovca i o vremenu seljaka, o različitim ritmovima koji organiziraju svakodnevicu, tako danas postoji i ritam vremena trkača. Svakodnevica se dijeli na vrijeme prije i nakon trčanja. Za trkače je ova podjela mnogo važnija od vremena rada i vremena dokolice ili vremena u društvu i vremena provedenog u obitelji. Obitelj i posao su ljudi, tjeskoba gledanja drugog licem u lice, užas izlaska u svijet, nejasne granice slobode, nužnost zapodijevanja dijaloga; trčanje je pak samoća premda se rado trči u društvu, zatvorenost u samog sebe, ugodan solilokvij. Ako bih svakodnevicu mogao usporediti s čitanjem zahtjevnog postmodernog ili modernog romana, Musilova Čovjeka bez svojstava ili Coetzeeova Foea , trčanje bih prispodobio s čitanjem romana Julesa Vernea u djetinjstvu, koji su pružali sliku pomalo divljeg, neobičnog, ali savladiva svijeta. Kao što je Jules Verne većinom zamišljao svjetove o kojima je vješto pisao, tako je i trčanje zamišljanje. Trkač zamišlja svijet dok trči, svodi ga na vlastitu mjeru, gradi povjerenje u samog sebe te na kraju pobjeđuje. Trčanje je kontrolirana erupcija prošlosti u sadašnjost stoga što njegovi ritmovi nose sa sobom čarolije davnog svijeta začaranog na ljudsku mjeru koji se cijepi na oživljeno djetinjstvo i mladenaštvo; modernističko je stoga što musavost i tjeskobu življenja razbija na niz savladivih izazova.

Avantura osuđena na neuspjeh

Jedan od razloga leži i u tome što je trkač usredotočen na svoje tijelo. Ne radi se tu toliko o postmodernističkoj potrebi za lijepim, mišićavim tijelom koju raspiruju tiskovine i seksualno tržište; trčanje ne čini trkača lijepim u tom smislu iako mu može pomoći da smršavi ili ojača noge. Trčanje ustanovljuje jasnu granicu usredotočenja i ta granica je u određenom smislu granica epiderme; trkač je usredotočen na ono što je ispod nje, na tetive i mišiće koji su istodobno nosač i gradivo trkačkog ritma. Svijet je za trkača savladiv stoga što je sveden na granice njegove epiderme koja kao da se širi i obuhvaća cijeli svijet, istodobno Balzacova Šagrinska koža i Broceliande srednjovjekovnih vitezova u potrazi za Graalom. Sve bolje trčanje podrazumijeva vrijeme, a tijelo se s vremenom troši i ne odgovara više jednako na izazove, pa se utoliko granice trkačkog svijeta smanjuju poput šagrinske kože; avantura trčanja tako je, u duljoj perspektivi, nužno osuđena na neuspjeh: konačna svrha trčanja je zaustavljanje i skupljanje svijeta, priznanje poraza i afirmacija drugih. Trkač doista trči začaranom srednjovjekovnom šumom, ali, za razliku od viteza u potrazi za Graalom, on taj kalež koji će raščarati šumu nikad ne smije naći; on je uvijek Lancelot i nikad Galahad; za njega uvijek postoji pusta zemlja netrčanja, vrlo blizu, iza zaokreta ili na vrhu brda.

Ironičnost trkačeve pobune

Većina trkača trče naprosto i nikako neće pristati na ovakvo intelektualno naklapanje. Činit će im se neprimjerenim stoga što jasno dijele svoj posao i intelektualne djelatnosti od zabave i dokolice. Ali stvari ipak nisu tako jednostavne. Pretisak modernosti u postmodernom vremenu, trčanje je obilježeno postmodernim vremenom, već i po tome što se o njemu može pisati izvan inače uobičajenih sportskih priručnika. To ne znači da je trčanje filozofija života već da predstavlja jedno od umijeća življenja u postmodernoj invenciji svakodnevice. Trčanje možda nije ni najbolje niti daje konačne odgovore, ali predstavlja u neku ruku pobunu protiv konačnosti i utoliko hrani ironičan odnos prema životu. Trkač zapravo neprekidno potiče individualnu snagu koja inzistira na sebi te stvara i živi neugodnu istinu slabosti vlastita tijela. Ironičnost trkačkog habitusa zvuči pretjerano, ali se pretjerivanje smanjuje ako vodimo računa da trkačka istina nije opća nego predstavlja samo jednu od mogućih istina. Trčanje je tako jedna od korisnih hipoteza, poput Boga Williama Jamesa; samo, za razliku od Boga, za trčanje se ne vode ratovi, iako su trkači često skloni prozelitizmu; ironičnost pobune protiv konačnosti ih u tome sprečava. Jer se trkače ne bune protiv konačnosti beskonačnošću već u konačnosti pronalaze beskonačnost prošlih ljudskih avantura od Termopila naovamo te ih stoga doista treba ako ne voljeti, a onda promatrati sa simpatijom, poput jelenaka u šumi.

Autor: Nenad Ivić, List Zarez, br. 131, 03.06.2004. // Izvor: www.zarez.hr

Pogledajte komentare (0)

Odgovori

Na vrh stranice