Koliko si ti fanatično ‘za’, toliko sam ja apsolutno ‘protiv’!” tako se, jetko to procijedivši prije odlaska, ostavljajući pola neispijene kave, signalizirajući koliko mu ide na živce moj trkački prozelitizam, branio prijatelj kojega sam godinama nagovarala da ostavi naslonjač i kupi tenisice. Trebam li reći da je spomenuti odavno “regrutiran”? Danas me vuče na treninge i kad se meni neće! Davno sam pristala trčati čak i u dane kad mi do toga nije. Mrzovoljno si kažem: “Trk u trk!” U rasporedu mame dvoje djece i novinarke bez radnog vremena bio bi nerazuman luksuz propustiti trening kad se već sve posloži da mogu stići na njega.
Ne bih li odradila trening spremna sam voziti na drugi kraj grada, otkazati sve druge dogovore, naljutiti muža, zakasniti na božićni ručak ili obiteljsku proslavu rođacima koji takve stvari godinama pamte, potrošiti lovu na dadilju… Trčanje je meditacija. Ti repetitivni udarci potplata o šljunak ili kakav šumski put, ta jednoličnost što prazni misli, imaju mehanizam budističke mantre. I isti učinak. Trčanje je, čak i ako je zahtjevno, mali napor za tijelo, a veliki odmor za dušu. Ima treninga na koje stignem ponešto mračna; ne pamtim niti jedan s kojeg sam otišla s negativnim emocijama! U tih sat-dva vremena sav stres iz moje glave znojem klizne u tenisice, negdje usput iscuri po stazi.
Subotom ujutro u Maksimiru redovito bude onaj trenutak kad pomislim da je baš meni – najljepše na svijetu! Kako drugačije opisati osjećaj da netom iza osam sati trčiš gutajući zelenilo oko sebe, halapljivo puniš dušu… Otkad trčim, ne poznajem jesensku melankoliju, zima nije zima i nema vremena koje je loše za trčanje. Pljusak, snijeg, temperature ispod nule nisu razlog da u mračno siječanjsko predvečerje ne odem na nasip. Pomiješam se tamo s braćom po trkačkom uvjerenju. Već za zagrijavanja utonemo u naše sektaške priče. Trkači su ponešto opsesivan svijet. Sate možemo utući pričajući o utrkama na kojima smo bili, konfiguraciji terena polumaratona što smo ih istrčali, ozljedama koje smo “zaradili” i odradili, dobrim i lošim tenisicama… Polumaratoni nakon nekog vremena prestanu biti veliki izazovi. Hoćeš više.
Prvi sam maraton kanila istrčati lani. Tempirala sam tih 42 kilometra i 195 metara trčati točno na dan kad sam punila 42 godine i 195 dana. Zavrtjela sam globus, pretražila svjetske popise utrka i krivo izračunala da moja “koincidencija” brojeva pada točno na dan kad se maraton trči u Tel Avivu. U tom trenutku nisam htjela trčati u zemlji koja je ljeto prije brutalnom vojnom akcijom udarila po Gazi, poubijavši stotine palestinskih civila. Iz drugog pokušaja izračunala sam da se tog “mog dana” trči u Barceloni. U doba kad zima, koje tamo ionako jedva bude, kapitulira. Tog studenog i prosinca magla bi redovito s večeri izbrisala Zagreb. Mi smo večerima trčali sporije nego što smo priželjkivali, bojeći se sudariti s nevidljivim nam koječime.
Trčanje je susret sa samim sobom, čak i ako, poput mene, puno trčiš s grupom. Naučilo me strpljenju. U Barcelonu nisam stigla jer me početkom siječnja 2015. pokosila kožna bolest koja je tražila mjesece bez znojenja i sintetičke odjeće. Doktorica je zabranila sve što znači znojenje.
Nekoliko mjeseci poslije tvrdoglavo sam se spremala za njujorški maraton. Imala sam ludu sreću biti među 50.000 “izabranih”, izvučenih na lotu, jer tamo startni broj dobiva tek svaki šesti od mase onih koji ga priželjkuju. Opet sam pala na ispitu. Četiri treninga tjedno i dvoje manje djece uglavnom nisu kompatibilne varijable. Smanjila sam broj treninga, neproporcionalno povećala napor i kilometre za onih dana koje sam uspijevala trčati. Tad je kapituliralo koljeno. Doba oporavka, doba bez trčanja, bilo je vrijeme moje velike frustracije. I bitno vrijeme životnog sazrijevanja. Učilo me strpljenju. Onome da je manje – više.
Danas trčim bez planova. Ili, skoro bez planova. Jučer me kolega trkač u Maksimiru upitao kad ćemo na maraton…
Napisala: Karmela Devčić
Preuzeto uz odobrenje autorice s www.jutarnji.hr