Trčanje i ja

Trčanje, trčanje, trčanje. Ponekad baš najbolji bijeg. Sve zdrave komponente trčanja znaju mi biti tek izgovor da odem, garancija da me nitko neće poprijeko gledati što opet vežem žnirance na tenisicama ili šepam od muskulfibera. Jer, netko će se baciti u alkohol, netko će se pokriti dekom preko glave, možda vrištati u jastuk, izgubiti u knjizi ili zabranjenom dimu i iako su sve to manje ili više uspješne metode ispucavanja bjesova, dosada, tuga, onog samo ljudima poznatog osjećaja iščašenosti iz vlastita bitka, većina ih je ili društveno neprihvatljiva ili/i dugoročno neodrživa. A samo su posljedica želje za otupljivanjem ili poništavanjem neke loše emocije, za pobjedom nad sobom, nad okolnostima. Nema veće neslobode od osjećaja bespomoćnosti, ustvari. Kad nisi svoja, a ne možeš preuzeti kontrolu jer je svijet izmislio tisuću razloga da ti je ukrade prije nego li si se uopće rodila.

Ali tvrdim, koliko god to bio bijeg iz trenutnog stanja zapravo je povratak kući. Povratak sebi. Ravnoteži i smislu.

Uhvatim se često da mi samo ta kretnja koja me tjera da pravilno dišem stisne pauzu na ispraznost i da poželim moći svim osjetilima, svim porama upiti te fragmente prostora kojem kročim. Uočiti svaki list, travku, odbljesak sunca u Savi ili šare kojima sunce ispisuje odjavnu špicu tom danu. A ne mogu stati jer se onda čarolija gubi, puls se snižava, vratim se u nepravilno disanje i postajem svjesna vremena, glupih moranja i sveg onog racionalnog što sam usvojila kao dio vještine preživljavanja rutinskih i često, bože, besmislenih obveza. Pa pičim dalje u nadi da je srce koje se smije dovoljna, makar skromna, zahvala za dar života. Baš u tim trenucima spoznam da sam jedno sa svime. Smijete se sad, možda i patetična sam vam, ali čar je u tome što je to moja molitva i sve kritike, društvene norme, što li već, su trivijalne. Nevažne. Nikad tako baš ne zagrlim svijet kao onda kad mi ritam koraka usklađen s udisajima razbistruje misli i vraća me sebi. Igri i radosti postojanja.

Tako smo rijetko radosni što – eto samo jesmo.

Gledala sam nedavno jedno predavanje na youtubeu jednog ultramratonca koji je superduper hard core (www.youtube.com/watch?v=vce-pVYIjx8). Taj lik trči satima, ponekad i desecima sati odjednom. I može se reći da je iz perspektive prosječnog čovjeka potpuno lud. Uz to već godinama ne jede ništa osim voća.  Skroz je zabrijao, da, i čini se da je zadovoljan. Sva sreća da čovjek, ako ništa drugo, smije sa svojim životom raditi što hoće dokle god je spreman trpjeti posljedice svojih izbora.

On dijeli iskustvo trčanja na četiri povezana segmenta – fizički, mentalni, emotivni i duhovni. Duhovni nastupa nakon što je sve ovo troje prethodno reklo „dobro, sad je fakat dosta, boli te sve i nisi normalan i daj stani“. Kad ne stane znači da je izmakao razumu, raciju, logici – utišao ih je – i onda stupi u duhovnu ekstazu.

Vjerujem da to svakome znači nešto drugo i da svatko do nje dolazi drugačije, a većina nas običnih trkača puno prije. Vjerujem da je to onaj trenutak kad postane u redu da nemamo kontrolu nad okolnostima. Barem ne onakvu kakvu bi naša ega voljela da imamo. Postane nam djetinjasta ta potreba da držimo konce u rukama, suluda čak, jer sve što imamo je samo taj jedan par očiju koji vidi samo mali broj fragmenata onoga oko sebe pa stoga i ne znamo gotovo ništa i logično je da malo što možemo razumjeti.

Ta je spoznaja oslobađajuća. I zato osnažujuća.

Ostaviti kilometre iza sebe nepogrešivo znači iscijediti negativu i biti svjež za nove izazove. Ili stare, samo iz bolje perspektive.

Napisala: Sanja Župan