Što je za mene trčanje? – odgovor na komentar

Poštovani gospodine Maratonac1,

Ne običavam raspravljati po forumima o bilo kakvoj ozbiljnoj tematici, jer obično nema dovoljno prostora i vremena da bi se rasprava održala na kvalitetnoj razini. Preferiram rasprave uživo, no s obzirom da ste mi postavili pitanje, a sjesti na kavu ne možemo jer se ne poznajemo (iako postoji i ta mogućnost), red je i da vam odgovorim pa makar virtualno.

Trčanje i sve oko trčanja za mene je više pitanje tjelesne aktivnosti i zdravlja nego sporta.

Trčanje kao sport i razinu na kojoj vrhunska atletika funkcionira (ili bi barem trebala funkcionirati), prepuštam struci koja se time bavi, a uključujem se eventualno pri prevenciji i liječenju ozljeda. Trčanje kao način prevencije bolesti je nešto što me ozbiljno zanima u okviru profesije.

U Hrvatskoj svake godine više od 56 % smrti nastaje zbog bolesti srca i krvnih žila (srčani udari, moždani udari,…), a kao posljedica nekretanja i to je znanstveno dokazano.

Iako se smatramo sportskom nacijom, sport kao rekreacija i prevencija bolesti je 3 od iza na ljestvici među europskim državama (informacije Eurobarometra o tjelesnoj aktivnosti za 2010). Ukoliko ne računamo kladionice.

Trčanje je dokazano jedan od  najboljih  i najjeftinijih oblika rekreacije i prevencije bolesti i to su usvojile razvijene države koje imaju i svoje medicinske smjernice koje su službeni dokument  i obveza liječnika da peporučuju svojim pacijentima.

Kod nas će vam liječnik reći da bi trebali 3x tjedno po laganih 30 minuta šetati (i to neki nadobudni doktor), a recimo britanske smjernice su 5x 30 minuta tjedno dok se dobro ne zapušete i probije znoj (http://www.nhs.uk/Livewell/fitness/Pages/physical-activity-guidelines-for-adults.aspx) za dob od 18-65 godina. A to već spada u nekakav trening i opterećenje za koje bi se kod nas zgražali jer… Pokazalo se da kad liječnik daje savjet on ga podsvjesno temelji na vlastitom iskustvu, a kako se većina njih ne bavi tjelesnom aktivnosti, preporuku daju na temelju iskustva, a ne istraživanja ili smjernica (koje kod nas ne postoje).

Adiadas škola trčanja okuplja rekreativce, početnike po trkačkom stažu, ali ljude koji su bili aktivni u nekom obliku sporta već i prije.

Ne znam da li ste upoznati s programom, ali ona proljetna škola (za početnike) je imala takav program da se tek u prvom mjesecu od 0km u roku od mjesec dana došlo do 2km uz puno hodanja na treninzima , a brzine su bile sporije od 6 min/km. Naravno, neki su brže napredovali, neki sporije i tako su se formirale grupe pa su oni najbrži imali tempo oko 5:30 min/km. Vrlo lagano, složiti ćete se. Kroz 5 mjeseci dogurali su do 21km, a tempo većine na trčanju 21km nije bio brži od 6 min/km. Slažete se da je to prihvatljivo za rekreativca.

Zašto polumaraton?

E sad, pitanje je zašto u Hrvatskoj ima toliko polumaratona, a malo ili nimalo utrka na 5km i 10km, a koje su dobro organizirane. Gdje su prave kros utrke?

Jer nekome tko počinje trčati potrebno je da cilj bude spektakularan, da se osjeća posebno, a nažalost  lokalna kros liga (koja i nema obilježja kros staze) nema tu težinu, a time i motivacija za pripremu pada. A “spektakularnih” trka na 5 km u HR nema.

U drugom zimskom dijelu škole (koja upravo traje) je upisana većina ljudi koji su već istrčali polumaraton (a nisu svi  bili u školi) i tek njih oko 10 se odlučilo da će trčati maraton, a ti već trče duže vrijeme. Problem sa drugom školom je da ih treba obuzdavati jer bi htjeli prebrzo, previše.

S druge strane, morate se složiti da istrčati maraton se razlikuje od trčati maraton, a daleko je od nekakvog natjecanja. Međutim rekreativcu je to važno psihološki (ahh, maraton.. meni je uzbudljivija utrka na 1.500m npr.) i to je motiv za svakodnevno bavljenje trčanjem. Zasigurno bolje nego da sportski uzor bude g. Mamić i trganje majice na aerodromu, a čini mi se da je taj obrazac sportskog uzora dominantnan kod nas.

A o korisnosti rekreativnog trčanja na duže staze je već napravljeno jako puno istraživanja Evo jednog koje je istraživalo učinak trčanja NYC maratona na starenje. http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC1724857/?tool=pubmed

Dakle, kontrolirano i postepeno kretanje na dužim dionicama je nešto što nam je urođeno. Moji, a i vaši preci, prije samo 100 godina, su sigurno u nogama imali nekoliko desetaka km dnevno. Ako su živjeli u brdskom području, koliko su dnevno imali brdskih dionica, ako su živjeli u ravnici koliko su “dugih treninga” odradili do nekakvog sajma u udaljenom gradu? A naše tijelo je genetski skoro isto njihovom, gledano s evolucijske strane.

Adidas škola trčanja nije škola atletike, iako ima neke dodirne točke.

E sada, natjecateljska atletika je nešto drugo, više  pretpostavljam vaša domena, a biti će dobra dok ćemo imati veliku bazu rekreativnih trkača koji će svoje  motorički nadarene potomke usmjeravati u atletiku, a ne u nogomet, rukomet i ostalo. Iz velike baze sigurno će iskočiti više nebrušenih dijamanata koje će treneri sa znanjem i iskustvom glancati, a sustav sporta podržavati (znam da zvuči idealistički, ali tome treba težiti).

No, sad već zadirem u meni nepoznato područje. Mene zanima prosječni građanin Hrvatske s 10kg viška, povišenim tlakom, izglednim osteoartritisom koljena te s izglednim stvaranjem gužvi u čekaonici moje ambulante.

Ako ga nagovorim na rekreativno trčanje, smanjiti će kile, smanjiti će tlak, smanjiti posljedice osteoartritisa kojeg će ionako dobiti trčao/netrčao, biti će sretan i zadovoljan, a ja ću moći liječiti ljude koji su ozbiljno bolesni.

Nadam se da sam vam odgovorio na vaše pitanje.

Lijepi pozdrav uz želju da svi udružimo snage, a ne da se razjedinjujemo. Ako netko smatra da može bolje, dapače. Imati ćemo više škola trčanja, više će se ljudi baviti sportom, konkurencija će samo rezultirati boljitkom.

Zato je uvijek dobro sjesti uživo i raspravljati.

Napisao: Pavao Vlahek