Sada čitate
Proljeće u Beču

Proljeće u Beču

Izvještaj s Bečkog gradskog maratona održanog 16. travnja 2012.

Beč, najpoznatiji kao grad Sacher torte – također je grad najnevjerojatnije vikend utrke: Vienna City Maratona. Moja trkačka partnerica Lana i ja, odlučile smo oko Božića, da ćemo se pripremiti za ovu utrku pripremama sastavljenim od redovitih ranojutarnjih trčanja koja smo započele u siječnju i nastavile tijekom cijele zime, a koje su kulminirale prošlog vikenda u Beču.

- Oglas -

Koji uspjeh je to bio!! Stigle smo u petak navečer i razgledale znamenitosti oko Stephanplatza. U subotu ujutro smo podigle startne brojeve, pakete dobrodošlice za trkače i kratko smo posjetile sportski sajam kako bi provjerile trkačku opremu i suvenire.

U subotu navečer smo se strateški pripremile za utrku unoseći dosta ugljikohidrata, a na strateškim sastancima smo revidirale ciljeve utrke. Nedjelja ujutro je osvanula oblačna i hladna, ali bez obzira na vrijeme, mase trkača su se okupile kod Vienna International Centra željno isčekujući start.

Jedno od mojih omiljenih sjećanja s trke je bilo na samom početku kad sam ugledala prekrasan prizor- Reichsbruck most dupkom ispunjen masama trkača – bilo je nevjerojatno!

Utrka je bila spektakularna od početka do kraja. Trčali smo kroz Prater park, uzduž Opernringa, prelazeći Karlsplatz u smjeru Schonbrunna i onda prema cilju u Mariahilfer ulicu.  Lana i ja smo imale fantastičan start – trčale smo prvih 10 kilometara ispod sat vremena – osobni rekord za obje i onda smo iznenada vidjeli “17km” znak i bile smo u šoku da smo tako blizu cilja.

Lana i Linda

Vjerujem da su gledatelji i navijači imali dosta veze s tim: nigdje nije bilo više od 20 metara prostora bez navijača koji su navijali, zviždali i zvonili kravljim zvonima – bilo je to toliko pozitivno okruženje da si nismo mogle pomoći i ne smijati se tijekom utrke.

Preporuka za čitanje

Imali smo i sreću da su dvije jako dobre prijateljice putovale s nama u Beč i bile su naši osobni navijači (hvala Zrinka & Štefica) – kad smo ih vidjeli na 11. i 20. kilometru, samo smo osjetile nalet uzbuđenosti i oduševljenja te mentalni poticaj da idemo dalje. Ovo je bio Lanin prvi polumaraton i bila je apsolutno odlična: fokusirana, pozitivna i moja osobna navijačica i trener kad sam ju trebala – hvala Lana.

Kada smo se približavale cilju, prema crvenom tepihu koji nas je dočekivao zajedno s tribinama ispunjenim navijačima koji su glasno navijali, ubrzale smo prema arkadama Hofbrau palače. Prešle smo ciljnu crtu s velikim osmjesima i pogledale smo se sa suzama u očima – USPJELE SMO!!!

Napisala: Linda Ugrin

Pogledajte komentare (0)
Na vrh stranice