Sada čitate
Posljednja trka

Posljednja trka

Deset je sati i pedeset pet minuta. Rečeno mi je da se dođem u jedanaest. Stigao sam pet minuta ranije i zbog toga stojim u bolničkom hodniku i promatram sestre koje užurbano prolaze. Strpljivo čekam da prođu tih pet minuta. Sestre samo prolaze pored mene, kao na pokretnoj traci. Neke su zbilja lijepe i uživam ih gledati. Gledam u visoku i crnokosu sestru, koja mi se sa osmjehom na licu približava.

- Oglas -

Ilustracija uz priču

– Da li vi imate dogovoreno sa doktorom Bergom? – pita me, zaustavivši se pored mene: posve blizu mi je i njen parfem draška mi nosnice.

– Imam – kažem i gledam je sa uživanjem, što joj ne promiče, pa se samozadovoljno nasmiješi.

– Doktor Berg će malo zakasniti – reče ona i rukom mi pokaže na vrata. – Zamolio me da vas uvedem u njegov ured. Izvolite!

– Koliko je to malo? – pitam prateći je i gledajući joj noge, lijepe, duge.

– Operira – obavijesti me ona, otvara vrata i ulazi u prostranu i osunčanu sobu. – Kasniti će možda pola sata, tako nekako. Izvolite sjesti, donijeti ću vam kavu, a ovdje su vam dnevne novine.

– Vrlo ste ljubazni – kažem joj, a to i zbilja mislim.

Sestra se nasmiješi, crne joj oči bljesnu: voli primati komplimente, shvatim. Jedan me trenutak gleda oklijevajući, a zatim naglo odlazi.

– Za čas ću donijeti kavu – reče i ostavi me samog.

Ogledavam se po sobi prostranoj i urednoj, baš kao što je i sam Dražen, kako je ime doktor Bergu. Poznajem ga dobro, susjedi smo, stanujemo u istoj peterokatnici i često se družimo. Povezuje nas zajednička ljubav prema trčanju i kad god je moguće, trčimo zajedno.

Ulazi sestra, na malom pladnju nosi lončić kave koji se puši i primamljivo miriše. Dugim korakom prilazi stolu i odlaže pladanj. Pokreti joj meki, precizni.

– Izvolite – kaže uz onaj njen lijepi osmjeh, koji kao da osvijetli sobu – Uživajte u kavi i budite strpljivi. Ostavljam vas samog, posao…

– Hvala vam – kažem gledajući za njom.

Vrata se zatvore, tišina ispuni sobu: ostajem sam. Ulijem kavu u šalicu i noseći je u ruci, prilazim prozoru sa kojeg puca pogled prema velikom parku kojim je okružena bolnica. Sunce sja, predivan je zimski dan, nije hladan, ugodan je za šetnju. Gledam zelenilo i prisjećam se…dan je bio gotovo identičan…

Počelo je prije mjesec dana…

Laganim tempom, ne umarajući se previše, Dražen i ja trčimo uzbrdicom: još oko dvije stotine metara i na vrhu smo, naporni dio dionice biti će iza nas. Kako se postepeno približavamo vrhu, sve brže i brže jurimo uskom šumskom stazom. Oko nas drveće lagano šušti, zrak je rezak, hladan, sredina je prosinca. Postajemo nestrpljivi, želimo ostaviti uzbrdicu iza sebe, savladati je.  Nije previše hladno, a iza nas je već nekoliko pretrčanih kilometara, pa se znojimo, grabimo zrak. Uživamo punom snagom u trčanju, u kretanju kroz prirodu, u uzajamnoj blizini. Nije to puko ubrzano kretanje kroz prirodu, mnogo je više od toga: gotovo religijsko iskustvo. Dok trčimo, osjećamo se Jedno sa čitavim Svemirom: mir se spušta u naše umove, tijela su napeta i drhte od naprezanja, ali mir u našoj dubini je spokojan i ništa ga ne može narušiti.

Upravo kad pomišljam kako je sad dobro, kako sad dolazi pravo uživanje, razvijanje brzine i u trenutku dok izbijamo na vrh brda, na ravni put, bol me u koljenu presiječe: jauknem ne mogavši se suzdržati i zastanem. Umalo da ne padnem na zemlju, posutu suhim grančicama i otpalim lišćem koje pomalo truli, šireći zamamni miris u hladan dan. Trčeći ispred mene, Dražen se okrene i upitno me pogleda.

– Što je? – pita. – Što se dogodilo?

– Ne znam – odgovaram i masiram koljeno: lice mi je iskrivljeno u bolnu grimasu. – Kao da se bol pojavila niotkuda. Presjekla me u koljenu. Umalo da ne padnem!

– Daj da vidim – reče Dražen, koji je inače kirurg dr. Berg. – Te stvari znaju biti jako gadne.

Jutarnje nas sunce obasjava, dok me Dražen vodi prema klupi istesanoj od stabala, uklopljenoj u okolinu. Pomalo šepam dok joj se približavamo.

– Sjedni – reče mi ozbiljno. – Ogoli koljeno, da pogledam u čemu je stvar.

Činim kako kaže. Sjedam, saginjem se prema nožnim prstima i podižem crnu nogavicu trenirke, pa je vučem prema gore, iznad koljena. Dražen klekne ispred mene i počne opipavati mi koljeno, koje sad uopće ne boli jako, ali pulsira: bol je tu, sakrivena, čeka svoj čas. Gledam u Dražena i vidim promjenu na njegovom mršavom i odlučnom licu: odjednom je prestao biti trkač, moj prijatelj, pretvorivši se u kirurga i samo kirurga. Oprezno me opipava, prsti mu vrući: trčanje nas je obojicu dobro zagrijalo.

– Ovdje imaš malu kvržicu – kaže on i podiže pogled: ozbiljno me gleda ravno u oči. – Boli li?

Sasvim je lagano pritisnuo kvržicu: tijelo mi se napne, bol prostruji, jaka, neugodna.

– Boli!

– Od kada postoji ova kvržica? – pita me on. – I odakle?

– Nemam pojma.

– Razmisli – kaže on. – Jesi li udario možda? Prije nekoliko mjeseci? Razmisli.

Razmišljam, dok borovi šume oko nas, a tijela nam se počinju hladiti. I sjetim se: bilo je to prije otprilike godinu dana, možda nešto više, gotovo da sam zaboravio na taj događaj.

– Sjećam se – kažem mu. – Dogodilo se prije više od godine dana, mislim. Možda čak i godinu i po. Poskliznuo sam se na trčanju i gadno pao upravo na to koljeno.

– Onda je sigurno to – kaže dr. Berg: sasvim je prestao biti moj prijatelj Dražen. – Idemo polako, ne smijemo se ohladiti. Možemo i putem razgovarati. Možeš li?

Krećemo laganim trčanjem: do kuće imamo oko pet kilometara, obojica smo u izvrsnoj kondiciji i za pola ćemo sata biti kući, bez imalo naprezanja. Trčimo i razgovaramo.

– Želim da dođeš kod mene u bolnicu – kaže Dražen, bacajući pogled prema meni. – I nema odugovlačenja.

– Kada? – pitam.

– Sutra – odgovori on. – Ne treba čekati.

Dražen, koji je sad dr. Berg, pažljivo gleda, držeći ih visoko u zraku, rendgenske snimke i nešto mrmlja sebi u bradu. Sjedim sa druge strane njegovog stola, u svijetloj sobi i čekam. Slikali su mi oba koljena i sad Dražen i njegov kolega pažljivo pregledavaju snimke: čini se da su zaboravili na mene.

– Vidiš ovdje? – pita Dražen: onaj drugi klimne. – Tu je nepravilnost: lijepo se vidi.

– Što to znači? – pitam.

Obojica se okrenu prema meni i pogledaju me: kladio bih se da su zaboravili na mene.

– To znači da ćemo morati učiniti biopsiju – odgovori Dražen i nastavlja gledati u snimke. – Znaš li što je biopsija?

– Ne znam – priznajem.

– Uzeti ćemo komadić tkiva sa te kvržice na koljenu i poslati je na analizu. Pomoću biopsije lakše ćemo odrediti dijagnozu. Razumiješ?

– Razumijem – odgovorim mu i ustajem: postajem nervozan. – U čemu je stvar, Dražene? Prestani biti doktor i budi mi samo prijatelj. Reci, u čemu je stvar. Kratko i jasno.

– Kratko i jasno? – odvrati on i pažljivo me promatra: zatim se odlučuje. – Kratko i jasno: ne mora biti ništa, a može biti i nešto opasno.

– Rak? – pitam.

– Karcinom, da – klimne on. – Pomoću biopsije doznati ćemo je li maligni ili benigni.

– Hoćeš reći…?

Dr. Berg, moj prijatelj Dražen i onaj drugi kirurg, kome nisam dobro čuo ime, ozbiljno mi uzvraćaju pogled. I šute. Njihova šutnja gromoglasno odjekuje u meni.

– Znači li to – nastavljam, iako odgovor već čitam u njihovim očima – kako postoji mogućnost da ostanem bez noge? Amputacija?

– Još je rano o tome raspravljati – kaže Dražen, ali u njegovom pogledu čitam kako ni malo nije rano. – Učiniti ćemo biopsiju: nadajmo se da je tkivo benigno.

– Ako je maligno? – uporan sam. Te medicinske izraze i predobro razumijem.

– Onda nam ništa drugo ne preostaje – konačno izađe iz dr. Berga, mog prijatelja Dražena – osim operacije. Sve ostalo bi bila čista ludost, znaš to i sam.

Zbog toga sad sjedim u njegovom uredu,  pijem dobru kavu i nestrpljivo ga čekam. Izjeda me neizvjesnost i kad se vrata otvore, Dražen uđe, obučen u zeleno, mirišući na sapun, osjećam olakšanje. Sve je bolje od neizvjesnosti. Sad će konačno biti prekinuta,  prestati me mučiti, opsjedati.

– Dobar dan! – kažem mu. – Kakvo je stanje?

– Ti odmah šakom u oči – sa blagim osmjehom kaže Dražen, pružajući mi ruku. – Vidim da si jako nestrpljiv pa neću okolišati: moramo operirati.

– Maligno je – kažem i nije to pitanje.

– Maligno je – potvrđuje on. – Objasniti ću ti sve. Sjedni, molim te.

Petnaest mi minuta objašnjava. Moraju mi odrezati nogu sve do iznad koljena, želeći na taj način spriječiti širenje metastaza. Što je više odrežu, to veće su šanse da metastaze neće dalje napredovati na svom pohodu uništavanja, pretvaranja zdravog tkiva u bolesno. Smrtonosno bolesno.

– Metastaze su ti poput korijenja drveća – živopisno mi tumači Dražen. – Granaju se i šire, nekad velikom brzinom, nekad sporo. Nadajmo se, da se u tvom slučaju razvijaju sporo, da nam pružaju vremena. Moramo te operirati. Naravno, nadajući se da će sve to biti učinjeno na vrijeme.

– Kada? – pitam.

– Savjetovao bih ti hospitalizaciju odmah, sutra – odvrati on i ozbiljno me gleda, bez osmjeha, prodorno. – Znam što to za tebe znači, ali jednostavno moraš to prihvatiti.

– Jednostavno – promrmljam, a misli mi blude. Živjeti bez trčanja?

– Znam što misliš – kaže Dražen. – Nije lako, ali nije ni smak svijeta, stari moj. Ima još toliko drugih uživanja…

Prisjećam se svih onih pretrčanih kilometara, divnih doživljaja na trkama. Zar je sve to zauvijek izgubljeno za mene? Nekako ne mogu to shvatiti. Prihvatiti? Još manje.

– Prijavio sam se za polumaraton… – kažem u pola glasa.

– I ja sam – kaže on. – Zajedno smo se prijavili, sjećaš se? Ali trka se održava tek za mjesec dana. Mi nemamo mjesec dana. Ne smijemo toliko čekati.

– Kako to misliš mi? – pitam ga i cerim mu se. – Ja sam taj koji čeka. Baš me briga, Dražene! Odlučio sam. Istrčati ću trku i zatim ću leći na tvoj stol, na kojem me toliko želiš vidjeti.

– Nemoj to raditi – moli me on. – Igraš se životom! Ne zaustavimo li širenje metastaza…

Ostavlja riječi da vise u zraku i one lebde između nas i na čudan nas način spajaju. Razumijevanje struji među nama, gotovo je opipljivo. Po njegovom izrazu lica vidim da je shvatio da sam odluku donio, da je neću promijeniti i da mu je svako daljnje nagovaranje uzaludno. Gubitak dragocjenog vremena.

– Ne pomažeš mi – kaže Dražen, moj prijatelj, koji je potpuno potisnuo dr. Berga: vrti glavom pokretima koji odaju neslaganje, ali i prihvaćanje neminovnog, čitavo mu tijelo postalo jedan veliki protest, protest protiv moje odluke, protest protiv životnih nepravdi, boli. – Odlučio si. Trčati ćeš. Trčati ćeš taj polumaraton, čak i po cijenu života.

– U pravu si – kažem mu raspoloženo, ustajem i pružam mu ruku, koju on čvrsto steže. – Biti će to moja najbolja trka. Dobro ću se pripremiti u ovih mjesec dana, koliko nas dijeli do trke. Dati ću sve od sebe!  Truditi ću se pobijediti u toj mojoj posljednjoj utrci.

Napisao: Vlado Gašperov, http://miskoi.blog.hr/, 22.01.2006.

Copyright © 2006. by misko – zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Pogledajte komentare (0)

Odgovori

Na vrh stranice