Sada čitate
Početak

Početak

Zastao je neodlučno na samom ulazu u stadion na kojemu se trava nije zelenila. Umjesto zasađene zelene i mekane trave po kojoj je uvijek ugodno kretati se, stadion su posuli pijeskom i njegovo je sivilo nagoviještalo prašinu, a u Vilku je probudilo i nepovjerenje. Brzim je pogledom obuhvatio čitavo nogometno igralište i sretno se osmjehnuo nikog ne ugledavši. Potrebna mu je osamljenost, ne trebaju mu nikakvi svjedoci njegovog nespretnog pokušaja trčanja.

- Oglas -

vilko

Duboko udahnuvši još uvijek topli zrak rane jeseni, Vilko odlučno zakorači kroz velika i visoka vrata ukrašena zeleno obojanom žicom. Još se jednom ogleda oko sebe, pa ponovo se uvjerivši u svoju samoću, počne polako, sasvim polako trčati. Korak mu je bio kratak i spor, a tijelo ukočeno, nerazgibano, što ga uopće nije čudilo.

Prije dva mjeseca doživio je nesreću. Dok je prelazio pješački prijelaz kojeg je već bezbroj puta prolazio, s Vilkove se lijeve strane odjednom stvorio motorist i tresnuo ga u lijevi bok. Vilku se činilo kao da je iz daljine gledao samog sebe kako mu se tijelo podiže uvis i okreće na desnu stranu, a zatim tresak i silovita bol koja mu je gotovo pomračila um. Znao je što se događa, bio je sasvim priseban, a kad je pokušao ustati, shvatio je da ne može. Nešto mu se dogodilo s desnom stranom tijela, još nije znao što, ali su u bolnici, ustanovili frakturu zdjelice i desnog kuka.

Dok je ležao na krevetu s kotačima u bolničkom hodniku, bilo je već blizu jedanaest sati, noć se odavno spustila i svjetlo u hodniku mu je vrijeđalo oči, nad Vilkom se nagnuo mlad čovjek smeđe neuredne kose i smeđim očima i sa blokom i kemijskom olovkom u ruci.

– Hoćete li mi reći svoje ime? – upitao je naginjući se na Vilka.

– Zašto? – upitao je Vilko, nepovjerljivo ga gledajući, dok mu je silna bol prožimala tijelo i tjerala ga na pojačano znojenje, znajući da čovjek nije liječnik.

– Za novine – odgovorio je čovjek. – Ako nemate ništa protiv.

– Nemam – rekao je Vilko pitajući se, kad li će bolničko osoblje doći do njega i ublažiti mu bolove. Koga će vraga imati protiv? Ionako će svi doznati što mu se dogodilo.

U bolnici nije ostao dugo. Ležao je u sobi s još desetak nesretnika i trpio bol i vrućinu. Kako je bilo silno vruće, ljeto je pomamno grijalo, držali su prozore širom otvorene i propuh je vitlao bijelim i dugim zavjesama. Zbog toga je Vilko “zaradio” upalu pluća, onako uzgred, jer nesreća nikad ne dolazi sama, već uvijek u paru, zar ne?

Prvi je krug bio iza njega i Vilko se osjeti ponosnim. Znao je kako to nije ništa, otprilike oko 350 metara, ali bili su to najduži metri u Vilkovom dosadašnjem životu. Zadihao se malo, a nad usnicama je osjetio slanost znoja. Zbog napora trčanja, ili napora opreznosti? Nije znao. Nije htio ni razmišljati o tome. Jedino što ga zanima je da istrči još jedan krug. A zatim … Osjećajući radost kretanja, bilo bi preambiciozno to nazvati trčanjem, uživajući u svakom bolnom koraku, polako je odmicao stadionom, osluškujući vlastito disanje.

Prisjeti se panike koju je osjetio, kad mu je liječnik onog nedavnog dana, pažljivo ga gledajući rekao:

– Desna će vam noga biti kraća od lijeve. Zbog loma kuka.

Vilko se namrgodio ležeći na krevetu dok je vjetar vitlao zavjese i sušio mu znoj s lica. Prijalo mu je to strujanje zraka, ali onda još nije znao da omu ono sa ugodom donosi i upalu pluća. Osjećao je poglede ostalih pacijenata-supatnika na sebi.

– Neće! – izletjelo mu je i protiv njegove volje.

– Molim? – odsutno je upitao liječnik.

– Neće mi noga biti kraća.

Liječnik se sa zanimanjem zagledao u njega, pa šapnuo nešto mladoj sestri do sebe. Vilka je to silno uzrujavalo: više su govorili o njegovim frakturama međusobno, nego sa njim. Pa valjda se njega to najviše tiče, zar ne?

Preporuka za čitanje

I drugi je krug iza njega. Morao je malo, sasvim malo, hodati, ali osjećaja žalosti zbog toga nije bilo. Svaki je početak težak, naučio je to Vilko još odavno. Ali neka je, što veće poteškoće, to će ih on odlučnije pobjeđivati. Što će mu pobjeda bez truda? I je li to uopće pobjeda?

Treći krug … Nekako čudno škripi sivi pijesak ispod tenisica. Vilko se osmjehivao osluškujući škripu svojih sporih i laganih koraka koji su mu donosili toliko veliko zadovoljstvo.

Četrdeset je dugih dana i noći spavao na mahove ležeći neprekidno na leđima. Nije se mogao okrenuti na bok. Istog trena, kad bi to pokušao, oštra bol u zdjelici i desnom kuku vraćala bi ga u prvobitni položaj, na leđa. Zaspao bi budio se po bezbroj puta noću. Danju je još nekako bilo i dobro. Gledao je televizijski program, sve one glupe filmove i još gluplje serije. Olakšanje su mu donosili samo prijenosi Olimpijskih igara. Uživao je gledajući atletiku i pitao se, kad li će on sam moći bezbrižno trčati. Nije se pitao hoće li moći trčati.

Gledajući na televiziji atletičare kako istežu mišiće i zagrijavaju se, sinula mu je ideja. Omotao je trideset centimetara dugačku i dva centimetara široku dasku svojom starom iznošenom majom i dasku zavezao ispod radijatora. Oprezno je zakačio nožnim prstima dasku, pa još opreznije legao na leđa. I počeo podizati trup samo uz pomoć trbušnih mišića sa rukama prekriženim na grudima. Kako su mu trbušni mišići bili očajno slabi, istezao je nogu, a bol je iz kuka jurnula i zahvatila mu čitavo tijelo. Ali nije odustao. Tu je vježbu-mučenje ponavljao svakog dana tri puta: ujutro, poslijepodne i navečer. Uporno odbijajući razmišljati o bolu.

I treći je krug iza njega. Sretno se osmjehujući, znajući da je pretrčao svoj prvi kilometar nakon nesreće, Vilko se glasno nasmije. Osjećaju bol u čitavom tijelu, ali i ogromnu sreću pomiješanu s ponosom, polako napuštajući stadion, Vilko podigne ruku i mahne.

– Vidimo se i sutra rano ujutro! – reče stadionu, jesenjem jutru, a najviše samom sebi.

Napisao: Vlado Gašperov, http://miskoi.blog.hr/

Copyright © 2013. by misko – zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

 

Pogledajte komentare (0)
Na vrh stranice