Počeli ste trčati i super vam je, super vam ide. No onda padne pljusak. Teško je otići na trening po pljusku, pogotovo ako ste cijeli život učili da je pljusak nešto što se izbjegava. Kao da trening sam po sebi nije dovoljno naporan, još da ga trčite po neugodnoj kiši, koju u normalnim okolnostima izbjegavate pod svaku cijenu. Onda dođe ljeto i vrućine. Ajme, tko će trčati po vrućini kada se ne može niti živjeti, a kamoli hodati na +35 u hladu. Naravno, zaista je teško i osoba mora donijeti odluku da će biti uporna u svom naumu da trči cijelo ljeto, koliko god teško bilo. Na osjećaj vrućine nažalost ne možemo utjecati. Možemo si samo olakšati da trčimo u doba dana kada je manje vruće. Jedino na što možemo utjecati je na trčanje, odnosno naše ponašanje.
Ponekad nam se čini da se svemir uroti protiv nas i da nam jednostavno stvari ne idu. Puno je lakše kada se sve samo od sebe poklopi i kada naši planovi klize, kada nam nije teško ih sprovesti u djelo. No neki puta se ne poklopi baš sve, što onda značajno otežava situaciju, a neki puta se ne poklopi ništa. Što se tiče Usuda, njemu je sasvim svejedno, sve je to samo hrpa statistike. Nama je daleko od toga da je svejedno i primjećujemo situacije samo kada statistika ne ide u našu korist. U tim situacijama jedinu stvar koju uvijek kontroliramo je naš odgovor – ok, situacija je takva, što ćeš napraviti s tim?
To se zove lokus kontrole, naš osjećaj tko kontrolira stvari. Lokus kontrole je jedan kontinuum, koji ide od unutarnjeg lokusa kontrole, gdje kontrola nad našim ponašanjem leži unutar nas, do vanjskog lokusa kontrole, gdje kontrola nad našim ponašanjem leži u našoj okolini. Odnosno, onaj osjećaj – tko je odgovoran za našu sudbinu? Gospodin Usud ili mi sami? Naravno, svi mi se nalazimo negdje na tom kontinuumu, odnosno ljudi koji imaju pretežno unutarnji lokus kontrole ponekad za ishod okrive gospodina Usuda i obrnuto. Postoje nepredvidive situacije na koje ne možemo utjecati, niti možemo kontrolirati svijet oko sebe, ali to je onaj osjećaj moći koji imamo, možemo li mi s našim ponašanjem promijeniti svoju situaciju i ishod.
Netko tko ima više vanjski lokus kontrole, kada vidi da se sprema kiša (a ne voli baš kišu) će pomisliti „Oh ne, tako ne volim kišu. Ništa od treninga.“. Netko tko ima više unutarnji lokus kontrole će pomisliti „Oh ne, tako ne volim kišu. Što mogu napraviti da si umanjim nelagodu i dalje odradim trening?“. Niti jedan niti drugi odabir nije loš, svatko živi svoj život onako kako njemu odgovara i nitko sa strane nema pravo to komentirati. Ono što je važno je da smo u konačnici sretni. Dakle, ako osoba A će biti zadovoljna sa svojim odabirom i biti sretna što nije pokisnula, bez obzira na trening, koga briga za trening? Odličan odabir! No, ako će osoba A biti nesretna sa svojim odabirom, jer nije otišla na trening i biti u depresiji što je baš sada počela padati kiša, onda bi bilo dobro razmisliti o alternativama.
Lokus kontrole je nešto na što možemo utjecati, jer ipak je to stvar osobnog izbora, no moramo prvo osvijestiti da je to stvar odabira. Dakle, gospodin Usud je tu i ok, ponekad nam pomrsi naše planove, ali JA imam zadnju riječ, moje ponašanje je MOJ odabir. Dobar način za osvijestiti našu moć i kontrolu je da se uvijek zapitamo: „Ok, nešto se dogodilo na što ja ne mogu utjecati. Na što mogu utjecati? Što ja mogu napraviti?“. Neki put to možda neće biti puno, no u puno situacija će zaista biti prostora za manevre i naš utjecaj na situaciju. Kada su takve situacije izvor našeg stresa, onda nam preostaju samo dvije opcije: 1. Probaj promijeniti situaciju. 2. Ako ne možeš promijeniti svoju situaciju, promijeni sebe. Upravo je ovo drugo važno, pri čemu se ne misli promjena sebe kao osobe. Ponekad je to pitanje samo stava i dobra stara „Always look on the bright side of life“. Kako god, na kraju se sve svodi na pitanje sreće i naše odluke da budemo i živimo sretno.
„I am the master of my fate and the captain of my destiny“ Nelson Mandela
piše: Maja Bonačić
