Sada čitate
Moja prva i zadnja stotka?

Moja prva i zadnja stotka?

Svrha ovog članka je da pokaže kako su tekle pripreme za ultramaraton iz perspektive jednog trkača kojemu primarni cilj nije bio rezultat, nego da uspije pretrčati 100 km. Da prikaže kako ga je odradio te na taj način možda nekome tko razmišlja o takvom pothvatu pruži primjer i da inspiraciju da pokuša i sam nešto takvo.

- Oglas -

Također pripremajući se za ovu utrku pokušavao sam naći članak o iskustvima s ovakve utrke i nisam ga našao pa možda ovo posluži nekomu. Svakako mi nije namjera ovo predstaviti kao program priprema, jer su pripreme za ovu utrku više bile improvizacija na zadanu temu, rezultat mi nije bio najvažnija stvar i zato što o pripremama za ultramaratone ima kod nas puno više kompetentnijih ljudi koji o tome imaju nešto reći. Neka ovo bude samo studija jednog slučaja na temelju kojeg se mogu razmotriti neke dobre stvari i neke koje se mogu poboljšati.

Foto: Predrag Trstenjak

Zašto stotka

Stotka me zaintrigirala, iako tada početnik među maratoncima, još onog trenutka kad sam čuo da se nekoliko godina krajem prošlog stoljeća održavala u Maksimiru. S jedne strane, jer je to jedna lijepa i izazovna brojka, a s druge, jer se održavala tu, 1 km od moje kuće, po stazama po kojima hodam i trčim od kad znam za sebe. Nakon 6-7 godina sustavnog trčanja maratona i pokojeg izleta u kraće ultre pojavila se prije dvije godine, ta utrka u Svetom Martinu na Muri. Mislio sam prethodnih godina otići na neku od kraćih utrka u sklopu događaja, ali na kraju ipak nisam nijednom otišao. Kada je došla najava da će 2018. biti svjetski prvenstvo na kojem ćemo moći sudjelovati i mi malo jači rekreativci, rekao sam sebi to je moja utrka, ovaj put mi neće promaknuti.

Podrška

Za razliku od prijatelja trkača, žena i djeca nisu imali razumijevanja, brinuli su.

Pitanja: „Zašto?“ „Pa što ti to treba?“ „Što hoćeš dokazati?“ „’Oćeš da ti srce otkaže?“ „Maraton ti je dovoljan.“

Prijetnje: „Razvest ću se.“ (OK. Ovo nisam shvatio ozbiljno) „Onda ja sa svojim curama idem u šoping.“ (Ovo je već bilo realno.)

Ženu nije odobrovoljilo niti to što sam za trku rezervirao dva dana apartman u toplicama gdje će se moći kupati i odmarati (i neće biti u šopingu!) dok ja trčim. Nagovarala me da otkažem rezervaciju.

Roditeljima sam (sa svojih 56 godina) sve zatajio tatin komentar je obično „Okani se tih gluparija“, mamin: „Šta radiš ode sebe. Vidi što si se osušija“. Saznali su tek poslije utrke.

Kako nekome objasniti zašto ići na utrku od 100 km, kad ni samom sebi to ne možeš uvjerljivo opisati. Zato što je to jedan lijepi okrugli broj za razliku od 42195. Zato da vidim mogu li to. Zato što želim sudjelovati jednom u životu na nekom svjetskom prvenstvu (pa makar zauzeo zadnje mjesto). U svakom slučaju uplatio sam kotizaciju skoro odmah po objavi utrke, tako da to bude jedan dodatni motivator za postojanost u naumu.

Pripreme

Kao što sam u onom jednom davnašnjem članku napisao. Uglavnom se koristim svojim programom priprema s manjim ili većim varijacijama koje ovise od nastupajućih utrka. Godišnje otrčim u prosjeku 5 maratona (u 11 godina 52), neke godine 2 druge 8, ponešto polumaratona i drugih utrka i tu i tamo (4 puta) ultra. Tjedna osnova programa je jedan trening dionica, jedan tempa i jedan dugog trčanja. Varijacije radim s dionicama, a veća varijacija je da dosta često vikendom umjesto jednog dugog treninga spojim subotu i nedjelju s nekom kombinacijom srednje ili veće duljine koja zbrojeno ispadne od 30-50km. To naročito radim ljeti, jer teško podnosim vrućinu i teško mi je pretrčati i 16km u komadu. Dakle tri ili četiri ozbiljna treninga tjedno. Također, maratone tijekom godine trčim malo jače od laganog tempa treninga, tako da se poslije njih ne odmaram nešto posebno, nego odmah nastavljam dalje s treninzima. One maratone na kojima želim postići bolje vrijeme ostavljam za kraj sezone, najčešće Crikvenica, poslije koje se odmorim dva tjedna. Nakon toga krenem s pripremama za prvi maraton u godini, poslije kojeg jašem na tom valu kroz ostale utrke u godini. To mi je sva periodizacija.

Nekako tako je bilo i ove godine u kojoj sam odlučio ići na stotku, s tom razlikom da se nisam pripremao za 1. maraton u godini nego za ultramaraton Zagreb – Čazma održan 8.4.2018. duljine od 60-tak km kao jedan rani test mojih mogućnosti. Promjena u načinu treniranja je bila da sam češće radio treninge dva uzastopna dana, s jednim ili dva dana odmora. Tu utrku sam odradio za oko 5 sati 45 minuta. Nije neki rezultat u općim mjerilima, ali sam utrku završio relativno lako, što će reći s razumnim umorom i bez ikakvih posljedica u vidu ozljeda ili teškog oporavka. To mi je dalo samopouzdanje, za pripreme za stotku, iako sam pri kraju utrke, blizu Čazme, pomislio: „Uh sad bi trebalo prijeći još 40 km“. Dva tjedna nakon Čazme krenuo je spomenuti, planirani val maratona (Rijeka, Plitvice, Sljeme, Cazin, Bundek). Od toga plana nisam trčao, već plaćene,  Plitvice zbog nekakve viroze.

Između nesuđenih Plitvica i Sljemenskog maratona trčao sam među ostalim ligu Puntijarka (trening i uzbrdo i nizbrdo), a onda sam kroz tri tjedna godišnjeg odmora na moru, odradio glavni dio priprema koje su po mom mišljenju odigrale ključnu ulogu u tome da sam uspio pretrčati stotku. Tu sam odstupio od svojeg uobičajenog programa, želeći što više simulirati utrku. Dakle metoda se sastojala od dvije glavne stvari: trčim skoro svaki dan (skoro sve, lagano) tako da se tijelo navikava na umor od prethodnih treninga i trčim usred dana po vrućini, jer očekujem toplo vrijem na utrci. U taj 21 dan, svega 3 dana nisam trčao, ali sam i te dane ili plivao ili barem malo hodao. Neke dane sam trčao i dva puta. Sve skupa u tih 21 dan, nakupio sam 290 km trčanja, 18 km hodanja i 10 km plivanja. Za moja mjerila i u odnosu na moj uobičajeni način priprema, jako puno. To što sam bio na godišnjem odmoru omogućilo mi je i dosta spavanja i odmaranja (oko 8-9 sati) u odnosu na ostatak godine kada premalo spavam (6-7 sati). Odmah sljedeći vikend je slijedio Cazin pa dva  tjedna poslije Bundek.

Znao sam da sam spreman završiti stotku dva tjedna prije utrke. Tada sam sudjelovao na noćnom maratonu na Bundeku. Taj dan sam prije maratona pretrčao kao uvertiru 9 km po nasipu plus 2 km kao zagrijavanje plus 42 maraton. Kada sam sljedeći dan s lakoćom pretrčao još 18 km znao sam: to je to. U 30-tak sati sam pretrčao 70 km. Od tada sam počeo odbrojavati i jedva čekao da prođe tih 14 dana. Odlučio sam se što više odmarati. Što sam napravio, napravio sam. U ta dva preostala tjedna sam odradio 4 ozbiljna treninga.

Još jedna stvar koju želim spomenuti je da već nekoliko godina, svaki dan neizostavno radim sklekove. U prosjeku 200, npr. 8×25 tijekom dana ili neka druga kombinacija. Neki dan više neki manje, ali na razini mjeseca to je u prosjeku uvijek malo više od 200 na dan. Neke druge vježbe snage ili tehnike trčanja ovaj put nisam radio.

Ukupno gledajući iako sam po svojim mjerilima trčao jako puno, ove pripreme su bile na minimumu ili ispod onoga što uobičajeni programi za pripremu utrke na 100 km preporučuju i u smislu ukupne kilometraže i u smislu kilometraže i strukture duljinskih treninga.

Foto: Predrag Trstenjak

Strategija za utrku

Očekivanja od utrke su bila sljedeća: minimalni cilj – završiti utrku u limitu, optimistički cilj – završiti je za malo manje od 10 sati. Zbog iskustva s Čazme znao sam da bih 60 km trebao bez problema odraditi za 6 sati. Dakle tempo 10 km na sat. Kad to prođem razmotrit ću situaciju u hodu (trku). Ako je sve u redu, nastavljam istim tempom s pokušajem negativne podjele (splita), ako nije u redu (a, naravno, nije bilo) ostaje mi 7 sati da prehodam 40 km. Utrka je organizirana u 14 krugova, prvi mali od 2,5 km, a poslije 13 velikih od 7,5 km. Plan je da veliki krug prelazim za 45 minuta na način da 40 minuta trčim i 5 minuta hodam i to odmah od prvog velikog kruga. Okrjepe: energetski gel iz domaće radinosti s vodom na okrjepi u cilju, banana i voda na okretištu.

Neposredne pripreme

Treninzi: ponedjeljak prije utrke 14x200m po 45s, četvrtak 5km u tempu utrke sa 6 ubrzanja. Petak navečer dolazak u Sv. Martin i noćenje u apartmanskom naselju. Navečer sam pojeo pola pizze uz pivo. Ostatak pizze sam ponio, znajući da ću se najvjerojatnije zbog nervoze buditi noću. Tako je i bilo (možda sam se isprogramirao) pa sam u tim buđenjima uzimao po zalogaj pizze i tako tijekom noći odradio jelo prije utrke. Inače s pizzom odnosno jelom prije utrke treba biti oprezan. Jednom sam u Italiji večer prije utrke pojeo, onako, dosta pikantnu pizzu i sutradan sam po ulasku u cilj, usprkos umoru, odradio nevjerojatno brzu dionicu do najbližeg kafića i WC-a.

Vjerujem u učinkovitost soka od cikle. Sam ga radim i uvijek u zamrzivaču imam zalihu. Večer prije sam popio 0,5l i ujutro prije utrke još toliko. Ako tko ne zna, pije ga se u gutljajima, jer sa slinom radi neku reakciju, koja doprinosi boljem održavanju tlaka krvi i većoj izdržljivosti. O tome ima dosta članaka. Potražite ako vas zanima. Čini se da kod mene djeluje, makar bio i placebo efekt.

Utrka

Utrka se trčala u subotu 8.9.2018. u 7 sati, u toplicama u Svetom Martinu na Muri. Odlično izabrano mjesto izvan urbanih gužvi, u lijepoj prirodi, s lijepom stazom po mom mišljenju korisne blage valovitosti, ali i izloženosti suncu i s fenomenalnim kompleksom bazena za oporavak.

Pratio sam komentare i svi sudionici utrke bili su jako zadovoljni organizacijom pa se i ja pridružujem hvalama za uspješnu organizaciju i vidljivo uloženi trud, znajući donekle što je sve trebalo napraviti oko osmišljavanja, planiranja, organizacije, smještaja, dočeka, financija, nabave, osoblja, prometa, komunikacija, pratećih događaja, sigurnosti, …

Prije utrke sam se pribojavao dvije stvari – konfiguracije staze i moguće vrućine.

Konfiguraciju staze sam proučavao na MapMyRun i to me prilično preplašilo, jer je staza pokazivala svladavanje prilične visinske razlike – 100 m u jednom krugu. Srećom se pokazalo da taj servis malo pretjeruje odnosno nije potpuno precizan i da je ta visinska razlika znatno manja. Garmin pokazuje oko 600 m ukupne visinske razlike kroz cijelu utrku. Ali svejedno, na stazi su 3 ozbiljnije uzbrdice po kojim sam hodao, a ostatak je ravan ili pomalo valovit.

Vrućina. Prognozu sam pratio svaki dan od 10-tog dana prije utrke, na nekoliko servisa, navijajući za što hladnije vrijeme. Svašta se predviđalo kroz tih 10 dana, sunce, kiša, grmljavina različiti temperaturni maksimumi. Na kraju su se izjednačili i u petak rekli za subotu da će biti sunčano s maksimumom od 24 stupnja. Meni prihvatljivo. Međutim, ipak se pokazalo, netočno. Jutro je bilo oblačno. Super. Međutim nakon 6 sati utrke oko 13 se konačno potpuno razvedrilo i temperatura se digla koliko sam uspio rekonstruirati na nekih 28 stupnjeva. Ako se gleda statistika trkača po krugovima, gotovo svatko je u tom razdoblju usporio (osim onih koji su već završavali utrku).

6 sati sam odradio skoro po planu. Trčao sam nešto brže od plana i nešto kraće hodao od plana pa sam u tih 6 sati odradio 62 km. I tad se pojavilo sunce u punom sjaju,

Dogodila se prva kriza. Hodam. Pri pomisli da potrčim, glava, noge, probavni sustav, sve se odupire i prijeti otkazivanjem. Srećom mogu hodati bez problema tempom nešto bržim od 10min/km, pa sam cijeli krug prohodao, misleći o najcrnjoj varijanti hodanja do kraja utrke i računajući kojim tempom moram hodati da preostalih 40km prijeđem za 7 sati. Iskusni prijatelji(ce) iz utrke, videći me kako hodam, ohrabrili su me da će to proći, iako u tom trenutku nisam u to vjerovao. Srećom bili su u pravu. Po završetku tog 9. velikog kruga pokušao sam ponovo trčati i išlo je. Deseti i jedanaesti krug sve bolje i bolje, dvanaesti, ponovo kriza, ali manja i onda zadnji krug. Znam da je kraj i odrađujem ga skoro najboljim vremenom. U samo jednom prethodnom krugu sam bio brži od tog zadnjeg. Ukupan rezultat 10:48:32. Ako nekoga zanima, utrku i treninge koji su prethodili može pogledati na: https://connect.garmin.com/modern/activity/3002952792

Prije utrke imao sam 82,5 kg, a poslije utrke 77,6 (ponio sam vagu jer me zanimalo). Tijekom utrke sam iskonzumirao oko 5-6l obične vode, 0,5l energetskog gela, otprilike 0,5kg banana, 1-2l isotonika, 2l mineralne, oko 100 g čokolade. Kad se zbroji ispada da sam kroz utrku potrošio oko 15kg što tekućine što hrane.

Dva puta sam tijekom utrke stao sa strane u kukuruze riješiti problem punog mjehura. Drugih potreba nije bilo, jer sam očito dobro pogodio s količinom i odabirom hrane prije i tijekom utrke.

Za vrijeme krize osjetio sam žeđ za mineralnom vodom. Tu je uskočila moja žena, koja je na kraju nesebično propustila mogućnost cjelodnevnog kupanja u bazenima i cijelo vrijeme iz kruga u krug s mojim prijateljem i sestrom, pazila na mene i skrbila o mojim potrebama i željama i bila logistika kakvu su imali i drugi profići u utrci. U završnim krugovima utrke, mineralna voda, čokolada i na mjestu događaja napravljen isotonik vratili su me u puni pogon.

Inače kako nisam bio dio neke ekipe i prvi put sam bio na jednoj takvoj kružnoj ultri, nisam znao detaljno što je na okrjepama niti kako funkcionira logistika. To sam vidio na mjestu događaja i bilo je dobro organizirano. Reprezentacije su imale svoje stolove pred ciljem i na okretištu. Pred ciljem je to bio dugački šator od valjda nekih 50 metara, odnosno niz spojenih vojnih šatora s nizom stolova s jedne strane i klupama s druge strane, tako da se prolazilo kao kroz hodnik. Mi koji smo samostalno nastupali, smo se snašli tako da smo svoje stvari ostavili s nasuprot stolovima, s druge strane prolaza na klupama.

Foto: privatna arhiva

Oporavak

Uobičajeno, najbolji znak (za mene) da sam neku utrku dobro odradio je kada odmah poslije utrke mogu jesti i pomisao na zalogaj nečega mi ne izaziva mučninu. Tako je bilo ovaj put. Odmah poslije utrke sam mogao i jesti grickalice i piti.

Volim imati mogućnost da se odmah poslije utrke dobro odmorim. Zato volim utrke kod kojih je smještaj odmah uz cilj. Tako sam i ovdje odmah nakon tuširanja mogao leći u krevet, uz prvih 10 minuta s dignutim nogama uz zid, a zatim 1,5 sat ležanja dobro pokriven, jer sam počeo osjećati hladnoću od iscrpljenosti. Jedan sat nakon takvog ležanja moj Garmin me zabrinuto upozorio: „Krećite se“, jer je valjda zaključio da 100.000 koraka nije bilo dovoljno za taj dan. Poslije toga odmora slijedilo je najbolje: 2 sata bazena i jacuzzija i konačno dobra večera i zasluženo pivo.

Sutradan, cijeli dan na bazenu. Osjećao sam muscul fiber i to je potrajalo sve skupa 3 dana. Nakon tjedan dana sam opet počeo trčati, jer me za 30-tak dana čekao Zagrebački maraton i Crikvenica za kraj sezone. Sada nakon istrčana oba ova maratona mogu zaključiti da sam posljedice utrke osjećao, još jedno dva mjeseca. Nije to bilo ništa strašno, osim jednog otpalog nokta i žulja, nije bilo većih ozljeda, ali izgubio sam dosta na brzini, pretpostavljam zbog uglavnom dugih i laganih treninga tijekom priprema, mikro ozljeda mišića koje su se dogodile tijekom ultre, a možda i malo zasićenja trčanjem. Uglavnom Crikvenica, skoro 3 mjeseca poslije, je pokazala da se vraćam u uobičajeni ritam.

Što dalje?

Sama utrka nije preteška, ako si postavite razuman cilj, ako posluži zdravlje i odrade se dobre pripreme. E ovo, dobre pripreme, to je malo teže. Traži dosta posvećenosti, postojanosti, ustrajnosti, vremena, strpljenja i od sebe i obitelji i pouzdanja u plan, jer će se ne jednom dogoditi da posumnjate u svoju spremnost. Ako se u tome uspije, onda je sama utrka šlag na torti.

Odlučujući se za ovu utrku rekao sam sebi i drugima, želim isprobati i završiti ovu utrku tako da je imam u svojoj trkačkoj povijesti i ne namjeravam je ponovo trčati. Once in a lifetime. Moj nećak Andrija mi je rekao da se kladio sa svojim roditeljima da neću održati ovu izjavu.

Kao i kod ispovijedi kada se završava riječima: „Čvrsto odlučujem da ću se popraviti i neću više griješiti“, to najiskrenije želim i mislim. Da li će moj nećak Andrija dobiti okladu? Da li ću sagriješiti? Vidjet ćemo.

Istrčao stotku i napisao tekst: Mile Skelin

 

 

Pogledajte komentare (0)

Odgovori

Na vrh stranice